Neizboreni izbori

Piše: Stefan Lakušić

"Svi su oni isti". Van konteksta Crne Gore ova rečenica je možda popularnija kod prevarenih žena, dok je kod nas antipolitička mudrost izgovarana u trenucima kad želite da kažete nešto pametno o crnogorskoj političkoj zbilji, a da se pri tome ne zamjerite sagovorniku. Nekad je ova rečenica izgovarana od brojnih zagovornika tridesetogodišnjeg režima, koji su ipak glasali isključivo na jedan način, dok je danas u opštoj upotrebi. I ne samo da je ova konstatacija na nivou iskaza, već je u praksi sve više apstinenata na izborima koji se njome vode.

Bugarski autor Ivan Krastev u svojoj knjizi "S vjerom u nepovjerenje" govori o gubitku povjerenja u demokratski politički sistem, amplifikovanom tehnološkim progresom i dostupnošću informacija. Najmarkantnija priča o gubitku tog povjerenja jeste rentiranje protestanata za političke skupove u Ukrajini. Naime, jedan od učesnika obojenih revolucija u toj zemlji doživio je razočaranje nakon razočaranja, pošto je i sam na ulici dao doprinos za političke promjene u koje je vjerovao. Svoju malodušnost upotrijebio je kao biznis ideju – otvaranje firme koja rentira ljude za političke skupove. Nije bitno za šta se zalažete, uplatite i dobićete "podršku".

Jedno od zanimljivijih zapažanja Krasteva je da je princip transparentnosti, umjesto povećanja povjerenja, poveo društva u suprotnom smjeru. Naime, tamo gdje se uloga birača svodi na bilježenje grešaka političara koje su sve vidljivije, cijeli proces se pretvara u kontrolu i sumnju, a minimum povjerenja potrebnog za vršenje vlasti erodira. Sam sadržaj politike sve je manje bitan, a sve više je u fokusu da li je neko rekao nešto kontradiktorno, izgovorio lapsus ili je neki dokument tehnički ili proceduralno neispravan, jer se transparentnost nikad ne odnosi na ono što je suštinsko, već se ono pokriva izvjesnim stepenom tajnosti ili se izmješta iz institucija.

Stefan Lakušić

Privatna arhiva

Dakle, nepovjerenje u politički sistem i njegove aktere nije nikakav autohtoni crnogorski izum. Sve češće se čuju glasovi, premda ne toliko u mainstream medijima koliko u svakodnevnom razgovoru, da se na izborima ne može promijeniti ništa, što se odražava i na pad izlaznosti birača. U Crnoj Gori je to vidljivo u posljednjih nekoliko ciklusa, od 2020. godine naovamo. Možemo posmatrati i širi, balkanski kontekst gdje gotovo u svim državama postoje ovakve tendencije, čemu nesumnjivo doprinose raširena korupcija i slabe institucije. Nasuprot tome stoje nordijske države gdje je participacija na izborima visoka, a percepcija korupcije i slabost institucija daleko manja.

Da se razumijemo, nepovjerenje je korisno i zbog toga i postoji sistem podjele vlasti na grane, nadmetanje političkih partija i kontrolna uloga civilnog sektora i građana. No kad se nepovjerenje svede na preovlađujući princip, onda imamo dezintegraciju društva, politička arena se sve više svodi na marketing, samouvjeren govor tijela, dosjetke, humor, a sve češće i na uvrede na račun političkog protivnika. Najviši domet političara u tim okolnostima je dobar i vrijedan menadžer i tehnokrata, što svakako nije za potcijeniti, no odudara od onoga što je smisao i svrha politike. Nažalost, politika sve više postaje sfera zabave i klijentelizma, a birač koji bi svoj glas da upotrijebi zarad usmjeravanja javnih politika klizi u apatiju.

Umjesto rješenja, uputiću na karikaturu Luis Mari Bosredona iz 1848. godine gdje je birač prikazan sa glasačkim listićem u jednoj, a puškom u drugoj ruci. Najčešća interpretacija crteža je da je pušku zamijenio glasački listić, te da će se u budućnosti otvorena pitanja rješavati putem glasačkih listića. No ako se glasačkim listićem ništa ne postiže, te ne postoji moć (suverenost) u činu glasanja, taj listić se može baciti, ali da li će se baciti i puška? Druga, nadopunjujuća interpretacija je da ljudska prava (pa i pravo glasa) nisu datost, već da su nekad silom ostvarena i da se za njih stalno treba boriti. U tom kontekstu, nije nimalo slučajno da je izborno pravo u većini država ostvareno nakon ratnih sukoba, odnosno kao jedan od zahtjeva njihovih učesnika. Puška iz tih ratova je nekad bila vrlo konkretna, dok danas ta puška označava nenasilnu borbu za svoje pravo i svoj stav, a ujedno i borbu da demokratija stvarno funkcioniše. To je nemoguće bez stalnog rada na unapređenju povjerenja u institucije i povjerenja među članovima društva. Ukoliko toga nema, onda se ruše temelji društvenog ugovora na kojem je država zasnovana.

Nakon ilustrovane karikature, vratimo se karikaturi u mišljenju: "Svi su oni isti". E neće biti da su isti oni koji se odgovorno ponašaju prema svojim izbornim obećanjima i oni koji to ne rade, oni koji imaju kupljene diplome i oni koji su ih zaslužili, oni koji uživaju u privilegijama i sinekurama i oni koji to ne rade, oni koji marljivo rade i oni kojima je jedina dilema koju kafu da popiju na produženoj pauzi između pauza. Baš u toku jedne od tih pauza, ne bi loše bilo da se razmisli o tome šta znače oni glasovi onih koji nisu izašli na izbore, kao i onih koji su u glasačku kutiju ubacili nevažeći listić, jer ako ove dvije grupe budu dominantne u odnosu na one koji su glasali, društvo će se naći u krizi kakvu političari ne znaju da riješe.

(Autor je politikolog)