Kad skandal postane talenat

Piše: prof. dr Jove Kekenovski

Današnje društvo sve više živi u kulturi u kojoj pažnja postaje važnija od vrijednosti. Umjesto da znanje, karakter, poštenje, dostojanstvo, vrijednosti i lični trud budu mjerilo uspjeha, medijski prostor sve češće osvajaju najglasnije, najkontroverznije, najskandaloznije i najpovršnije ličnosti. Danas živimo u vremenu u kojem je pažnja postala vrednija čak i od znanja, karaktera i dostojanstva. U svijetu u kojem gledanost i klikovi donose novac, skandal postaje proizvod, a čovjek sredstvo za zabavu.

Mediji i društvene mreže stvorili su svijet u kojem slava više ne mora da se zasluži. Nekada su ljudi postajali poznati zbog talenta, nauke, umjetnosti ili dostignuća. Danas je dovoljno da neko napravi skandal, javno se ponizi ili sopstveni privatni život pretvori u cirkus za publiku. Što je veći šok, to je veća gledanost. A gdje ima gledanosti, ima i novca.

Rijaliti programi i dio savremenih medija stvaraju instant poznate ličnosti na osnovu šoka, konflikta i degradacije privatnosti. Što su provokacija i glupost veće, to je pažnja publike veća. Kroz ovakve programe intimnost, ono malo dostojanstva koje je ostalo i ljudska vrijednost pretvaraju se u "robu" koja se prodaje za kratkotrajnu popularnost i određeni honorar.

Psihologija praznine

Psihološka pozadina rijaliti kulture i industrije brze slave mnogo je dublja nego što na prvi pogled izgleda. Iza glasne muzike, skandala, konflikata i jeftine popularnosti zapravo stoji složen spoj ljudskih slabosti: potreba za pažnjom, pohlepa, nesigurnost, želja za prihvatanjem i strah od beznačajnosti.

Mnogi učesnici ne dolaze sa jasnim ciljem ili talentom, već sa unutrašnjom prazninom koju pokušavaju da popune kroz navodnu potvrdu javnosti. U društvu u kojem se vrijednost čovjeka sve više mjeri brojem pratilaca, lajkova i medijskom prisutnošću, za neke ljude svaka pažnja postaje bolja od nikakve pažnje, čak i kada je ponižavajuća ili negativna.

Tu se pojavljuje jedan važan psihološki mehanizam: potreba za spoljašnjom potvrdom. Osoba koja nema stabilan osjećaj sopstvene vrijednosti često počinje da svoju "važnost" traži kroz reakcije drugih. Kada publika gleda, komentariše i govori o njima, oni dobijaju osjećaj da postoje i da su važni. Na taj način, skandal postaje sredstvo psihološkog preživljavanja.

Psihološki gledano, mnogi ljudi koji ulaze u ovakve formate ne dolaze samo zbog novca, već prije svega zbog lične potrebe da budu primijećeni. U vremenu kada se mnogi osjećaju nevidljivo i beznačajno, svaka pažnja, pa čak i negativna, počinje da izgleda kao dokaz sopstvene vrijednosti. Tako nastaje opasna iluzija: da čovjek vrijedi onoliko koliko drugi govore o njemu. Nije važno da li je slava negativna, da li se ljudi smiju, zgražavaju ili podsmijevaju – važno je samo da ime bude prisutno.

Koliko potreba za javnom pažnjom može postati snažna i razorna najbolje govori bestidno upuštanje u intimne odnose pred TV kamerama, javno pred sopstvenom porodicom, rodbinom, prijateljima, pa čak i pred očima supružnika i djece koji to gledaju kod kuće.

Kod nekih učesnika može se primijetiti i narcisoidna struktura ličnosti – snažna potreba da budu u centru pažnje, da stalno izazivaju reakcije i da se osjećaju "posebno". Ali paradoksalno, iza prenaglašenog samopouzdanja često stoji duboka nesigurnost. Upravo zato su mnogi spremni da pređu granice intimnosti, dostojanstva i privatnosti samo da bi ostali relevantni još nekoliko dana u medijima.

Privatna arhiva

Industrija manipulacije

Sa druge strane, još zanimljivija je psihologija onih koji stvaraju i promovišu ovakve ličnosti. Producenti i medijske strukture veoma dobro razumiju ljudske slabosti. Oni znaju da konflikt, skandal, seks i samoponižavanje izazivaju snažnu emocionalnu reakciju kod publike. A emocija donosi gledanost, klikove i novac. Zato se ne traže stabilne, mirne i zrele ličnosti, već ljudi koji lako ulaze u dramu, impulsivni su i mogu biti iskorišćeni kao "materijal" za spektakl.

Na psihološkom nivou, ovo predstavlja oblik manipulacije ljudskim slabostima. Industrija koristi želju pojedinca za brzom slavom i lakom zaradom, a zauzvrat mu daje kratkotrajan osjećaj važnosti. Međutim, takva "slava" najčešće je površna i prolazna. Kada se kamere ugase i pažnja nestane, mnoge od tih ličnosti ostaju sa osjećajem praznine, iskorišćenosti i još veće nesigurnosti.

Najveći problem nije samo postojanje ovakvih sadržaja, već način na koji društvo počinje da ih nagrađuje. Živimo u vremenu kada skandal postaje brži put do uspjeha nego znanje, kada površnost dobija više prostora od pravih vrijednosti. Najopasniji aspekt jeste to što ovakva kultura postepeno mijenja i kolektivnu psihologiju društva.

Posebno zabrinjava to što mlade generacije odrastaju u okruženju u kojem skandalozne ličnosti dobijaju više prostora od obrazovanih, kulturnih i vrijednih ljudi. Kada svakodnevno gledaju da skandal donosi uspjeh, a dostojanstvo ostaje neprimijećeno, stvara se izopačen sistem vrijednosti. Umjesto strpljenja, znanja i ličnog razvoja, promoviše se ideja da se sve može dobiti odmah – ako je čovjek spreman dovoljno glasno da proda samog sebe.

Mlade generacije odrastaju sa utiskom da nije važno šta je čovjek stvorio, naučio ili čemu je doprinio, već koliko je pažnje uspio da privuče. Umjesto da primjer uspjeha budu naučnici, umjetnici ili pošteni profesionalci, centar pažnje često zauzimaju ličnosti poznate po drami, vulgarnosti i samopromociji. To šalje opasnu poruku: da je važnije biti poznat nego vrijedan.

Društvo koje nagrađuje površnost, a potiskuje znanje, dostojanstvo i prave vrijednosti, postepeno počinje da gubi osjećaj za mjeru i moral. I možda najstrašnije od svega nije to što ovakve ličnosti postoje, već što je društvo počelo da im aplaudira. Kada skandal postane talenat, a samoponižavanje put do uspjeha, tada više ne govorimo samo o padu medija, već i o padu sistema vrijednosti jednog društva.

(Autor je univerzitetski profesor političkih nauka)