Koga briga za knjige

Piše: Dejan Ilić

Ako sam dobro zapamtio i razumio – jezički obrasci dostupni u tekstovima na internetu nisu dovoljno dobri primjeri za prikladnu upotrebu jezika: kratki su i jednostavni, sa manjim brojem riječi. U knjigama, posebno onim štampanim do 2022. (prije moguće kontaminacije vještačkom inteligencijom), jezički obrasci su razrađeniji, jezičke cjeline duže i narativnije.

Naravno, želja za (raz)govorljivijom vještačkom inteligencijom tek je jedna strana priče. Na drugoj strani nalaze se problemi sa autorskim pravima. Puniti baze podataka vještačke inteligencije tekstovima sa interneta podložno je krivičnom gonjenju zbog vlasništva nad autorskim pravima. Vlasništvo nad fizičkim primjerkom teksta (recimo, knjigom), dopušta vlasniku da s tim tekstom radi šta god (pored ostalog i da ga uništi). Nisam pravnik, ne znam kako to ide, tako se kaže u tekstu, a ja prepričavam.

Kako god, tako stižemo i do uništavanja knjiga. Kompanije u želji da razviju jezičke sposobnosti vještačke inteligencije ne uništavaju knjige jer ih mrze ili da bi uništile konkurenciju za svoj proizvod. Naprotiv, vidi se već i na osnovu ovoga, da oni te knjige i vole i poštuju, ali im je vještačka inteligencija draža. Kao i potrošeno vrijeme. Da bi se brzo skenirala, knjiga mora biti raskoričena, to jest strane moraju biti slobodne da bi prošle kroz mašine za brzo skeniranje. Umalo ne napisah za – tamno skeniranje, samo što nam reference na djelo Filipa K. Dika ovdje neće biti od velike koristi.

Dejan Ilić

arhiva

Barem ne direktno. Dik je htio da kaže da nam je u svijetu raširene upotrebe opijata i razvijene mreže za nadzor istina sve dalje. Moguće je tako, kada pričamo o uništavanju knjiga da bi se razvila vještačka inteligencija, da nam izmiče pravi smisao onoga što nam se događa pred očima. Jer, lako bi sad bilo reći, pošto nam se čini očiglednim, da je u uništavanju knjiga – koje bismo metonimijski mogli da uzmemo za humanost, kako se u sada već dugoj tradiciji i uzimaju – otelovljeno zlo vještačke inteligencije: ona nam uzima dušu (ako je duša isto što i čovječnost, a knjige metafora za čovječnost).

Samo što nije tako. Ostavimo za sada Dika po strani. Jedan drugi autor, daleko manje poznat od čuvenog Dika, ponudio je okvir za razmišljanje o bazama podataka i na njih oslonjenoj vještačkoj inteligenciji. Taj nam je okvir dao u stripu, što, nažalost, još više smanjuje domete uticaja njegove priče, jer ko bi tražio ozbiljno elaborirane teme u crtanim romanima. Pa ipak, baš to smo dobili u "Postavkama sustava" Uga Bienvenua. Bienvenu je strip objavio 2019, a zagrebačka Fibra njegov prevod već 2021.1

"Postavke sustava" (ili, ako je nekome draže, "Osnove sistema") nas vode u budućnost gdje je čitavo (kulturno) nasleđe čovječanstva digitalizovano. Nema više fizičkih primjeraka knjiga ili filmskih traka. Što ima smisla, jer fizički do tog trenutka u budućnosti, više nije bilo moguće da se to sačuva. U tom smislu, digitalizacija knjiga ne mora nužno biti gest protiv čovječnosti. Naprotiv, to je jedan od možda naje6fikasnijih načina da se sačuva čitavo dostupno nasleđe. Ali, Bienvenu pita – šta kada i digitalne memorije postanu nedovoljne da se sve sačuva.

U njegovoj priči čovječanstvo zatičemo u stanju dobro poznatom i iz drugih distopija. Informacione tehnologije – ili kako se to već zove – koriste se za dobrobit ljudi, ali i za njihov totalni nadzor. Okolnosti zahtijevaju da ljudi pored toga što žive udobno, žive i prema strogim pravilima i da poštuju ograničenja zbog oskudnih resursa. Nadzor i ograničenja duboko zadiru u ono što danas zovemo osnovim ljudskim pravima i ugrožavaju ih. Kako god, zbog manjka memorije, ciklično se demokratski odlučuje šta treba obrisati iz sjećanja da bi se napravio prostor za nova – da tako kažemo – pamćenja.

Dakle, ljudi glasaju o tome šta im više nije potrebno, da bi to moglo doslovno da se baci. U tom glasanju, očekivano, djela savremene umjetnosti (savremene u odnosu na tu zamišljenu budućnost) daleko bolje prolaze od onoga što smo skloni da nazovemo kanonskim djelima. Sve ono što mi danas vidimo kao vrhunske vrijednosti u umjetnosti, u Bienvenovoj budućnosti su potencijalni kandidati za odbacivanje. To je početna situacija u njegovoj priči. Naravno, kao u "Farenhajtu 451" Rej Bredberi, formiraju se grupe buntovnika sa zadatkom da sačuvaju vrijedna djela.

Paralele između romana Bredberyja i stripa Bienvenua nisu sasvim čvrste. Bredbery piše o totalitarnom poretku, po analogiji sa nacističkom Njemačkom, gdje se knjige spaljuju da bi se spriječila neposlušnost. Bienvenu okreće stvari naglavce u odnosu na Bredberyja – nije riječ o totalitarnoj strahovladi; naprotiv, na djelu imamo punu demokratiju, da ne kažem totalitarnu demokratiju (to liči na Vučićev savjet da novi vlasnici N1 i Nove treba svoj program da usklade sa većinskim stavom u Srbiji). Zato Bienvenuov strip provocira da više mislimo nego Bredberijev roman.

Recimo, ako nije dobro da se odluke donose demokratski, ko drugi treba da odlučuje o tome šta će se pamtiti? To je jedan rukavac. Drugi rukavac: zašto uopšte treba da pamtimo, zašto su nam ta djela važna? Bienvenu će ovu drugu dilemu predstaviti kao sukob između dva robota: s jedne strane je robot istrebljivač, a s druge robot njegovatelj. Jasno je na kojoj strani je humanost i trud da se sačuva sve što se može oteti od "kulturnih istrebljivača". Ali, kako god da je ispričao svoju priču i kakve god da je poruke poslao njenim krajem, Bienvenuova pitanja i dalje stoje.

Što nas vraća na vještačku inteligenciju i uništavanje knjiga. Kada o tome razmišljamo, pravimo se, kao što se i sam Bienvenu pravi, da se ne sjećamo da su u prošlosti već pravljene selekcije i da do nas nije stiglo sve što je postojalo nego samo ono što su neki odlučili da bude sačuvano. Malo kad se pitamo s kojim pravom i kompetencijama su te osobe iz prošlosti o tome odlučivale. Ono što je stiglo do nas prihvatamo kao vrhunsku vrijednost zdravo za gotovo. Pored toga, nasleđe je bilo uništavano u namjerno podmetnutim požarima i razarano u ratovima.

Fatalna naklonost

Hoću da kažem, ovo sa vještačkom inteligencijom i knjigama nije ništa novo. Pri tom, u ovoj fazi, čak i ne govorimo o apsolutnom uništavanju, knjige jednostavno prelaze iz jednog oblika postojanja u drugi. Reklo bi se da se one simbolično ne spaljuju nego, naprotiv, čuvaju od uništenja. Tako sada stvari izgledaju, na samom početku. Ali, za tim slijedi novo pitanje: ko će imati pristup bazama podataka i skeniranim knjigama. Da li ćete na zahtjev moći da dobijete čitavu knjigu u elektronskom obliku, ili ćete morati da se oslonite na njeno sažimanje i prepričavanje.

Naravno, knjigu će sažeti i prepričati vještačka inteligencija prema obrascima s kojima mi i dalje nemamo nikakve veze. U ovom trenutku nije stvar u uništavanju. Problem je negdje drugdje – ko će za nas oblikovati cjelokupno štampano nasleđe čovječanstva; ko će biti posrednik između nas i (kulturne) prošlosti i sa kojim ciljevima će posredovati; konačno, da li posrednik sam, samostalno može o tome da odlučuje ili je to stvar svih nas zajedno? Da li se onda zalažemo za demokratski pristup: za učešće države u procesu skeniranja i kreiranja obrazaca za upotrebu baze podataka, i kontrolu nad njim.

Ako je tako, čeka nas pitanje iz Bienvenuovog stripa – da li smo kao kolektiv i kao članovi kolektiva ponaosob kompetentni za učešće u takvom procesu i donošenje takvih odluka? Što nas na kraju vodi ka pitanju: kakve su nam škole i kakvi ljudi iz njih izlaze – kompetentni, demokratski nastrojeni, voljni da se demokratski angažuju… Hoću da kažem – urlik "uništavaju knjige" ne pomaže, jer, prvo, to nije tačno; i drugo: on nas sprečava da čujemo i postavimo pitanja mnogo važnija od pukog naricanja za… zaista, za čim?

peščanik.net

(Autor je pisac i kolumnista)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"