Svijet nadzora zahtijeva politička rješenja

Piše: Kenan Malik

Dvije paralelne čelične ograde, visoke šest metara, okružuju grad. Put između njih omogućava naoružanim patrolama da se kreću. Video i termalne kamere barijere. Detektori buke vrebaju ispod zemlje. Dronovi lete iznad. Sve je povezano sa sistemima vještačke inteligencije kao što je Foldout, koji omogućava "detekciju kroz lišće i rastinje", i Roborder (takozvani "autonomni roj heterogenih robota za nadzor granice"). Desetine čamaca patroliraju obalom. Dobro došli u Seutu, jednu od dvije španske enklave u Maroku, čija je granica hermetički zatvorena kako bi se zaustavili migranti koji očajnički žele da uđu u Evropu. "Svaki pedalj je blokiran, primijenjena je svaka zamisliva tehnologija", kaže antropolog Ruben Anderson.

Pa ipak, krajem prošlog mjeseca više od 60.000 migranata probilo je granicu, iako se većina vratila u roku od jednog dana. Najmanje 100 ljudi je poginulo. Kako je tako neprobojna granica mogla biti probijena? Tako što, ma koliko tehnologija bila sofisticirana, ona može da funkcioniše samo unutar određenih društvenih i političkih okolnosti.

Masovni prelazak granice, zapaža Lorenco Gabrieli, istraživač migracija u Seuti, bio bi "nemoguć… da Maroko nije imao udjela u tome". Maroko je možda omogućio ovaj proboj iz osvete zbog sve bližih odnosa Španije i Alžira, sa kojim Maroko ima zategnute odnose. To ne bi bio prvi put da Rabat koristi migraciju kao sredstvo političkog pritiska. Oko 8.000 migranata je 2021. godine ušlo u Seutu tokom nekoliko dana, nakon što je Rabat ublažio kontrolu granice usred diplomatskog spora izazvanog odlukom Madrida da Brahimu Galiju dozvoli bolničko liječenje u Španiji. Gali je vođa Fronta Polisario, koji se bori za nezavisnost Zapadne Sahare od Maroka. Madrid je na kraju preokrenuo svoju dugogodišnju politiku i podržao marokansku kontrolu nad tom afričkom teritorijom.

Arhiva

U svojoj novoj knjizi, Doba bezbjednosti: uspon globalne opsesije, Anderson primjećuje da je Seuta simbol šireg problema: načina na koji su politička pitanja preoblikovana i predstavljena kao pitanja bezbjednosti, stvarajući "svijet u kojem su civili glavna prijetnja i u kojem se vojne i nadzorne tehnologije koriste da bi se protiv njih borilo". Rasprave o migracijama uglavnom su svedene na pitanja kontrole granica. Ali nijedan zid nije dovoljno visok da isključi ljudske i političke faktore koji leže u osnovi kretanja ljudi.

Propadanje politike, tvrdi Anderson, i slabljenje mogućnosti za bolju budućnost doveli su do čežnje za većom sigurnošću i zaštitom. Državne politike potkopale su društvene veze, ostavljajući "ogromnu prazninu tamo gdje je nekada postojalo zajedničko društvo". Kako je povjerenje nestajalo, tako je bezbjednost postajala neka vrsta društvenog lijepka. Od rata protiv droge do smanjivanja pješačkih zona, društveni problemi se sve češće posmatraju kroz prizmu bezbjednosti.

Ipak, podizanje bezbjednosti nužno doživljava neuspjeh, jer se društveni i politički problemi ne mogu riješiti intenzivnijim policijskim nadzorom. Upravo neuspjeh bezbjednosnog pristupa dovodi do još veće paranoje, koja "podstiče potražnju za još većom bezbjednošću". Anderson to naziva začarani krug propasti.

Želja za zaštitom pretvorena je u zahtjev za sve invazivnijim nadzorom, od CCTV kamera do digitalnih podataka. Kako tehnološke korporacije uspostavljaju sve prisnije odnose s državom, ne samo da je politika više usmjerena na bezbjednost, već je i bezbjednost postala militarizovanija. Opisivanje imigracije kao "invazije" i korišćenje vojne tehnologije za borbu protiv nje jedan je primjer. Rad korporacije kao što je Palantir je drugi primjer.

Nazvan po neuništivim magičnim kuglama iz Gospodara prstenova, koje su mogle da vide bilo koji dio svijeta, Palantir proizvodi softver za vojsku, službe za sprovođenje imigracionih zakona, za policijske uprave, korporacije i javne službe, uključujući i zdravstvo (NHS). On obrađuje i povezuje ogromne količine podataka kako bi pomogao u pokretanju vazdušnih napada, u odlukama o tome ko treba da bude deportovan i organizovanju distribucije vakcina. Aleks Karp, jedan od osnivača Palantira, opisuje njegov rad kao "pronalaženje skrivenih stvari", uključujući "obrasce sumnjivog ili neuobičajenog ponašanja". Mnogi su s pravom zabrinuti zbog njegovog najnovijeg projekta – izgradnje ogromne baze podataka o američkim građanima za vladu Sjedinjenih Država.

Tehnologija, strahuje Anderson, "izmiče demokratskoj kontroli". Pa ipak, on takođe primjećuje da smo "svi učestvovali" u tome da nadzor postane "banalan". Svoje podatke dobrovoljno predajemo, bilo zbog osjećaja dodatne zaštite, bilo da bi kupovina bila jednostavnija i bez dodatnih prepreka. Na taj način i sami saučestvujemo u sopstvenom nadzoru.

Istovremeno, vlasti koriste marginalizovane grupe kao trojanskog konja za tehnike nadzora koje će kasnije primjenjivati na građane u širem obimu – od prepoznavanja lica do tehnologije dronova. Kada je Kir Starmer prvi put predstavio svoje kasnije napuštene predloge za uvođenje nacionalnih ličnih karata, pravdao ih je kao sredstvo za "suzbijanje mogućnosti ilegalnih migranata da pronađu posao". "Obezbjeđivanje od drugih", primjećuje Anderson, "opravdava nadzor nad svima".

Uz "tvrdu bezbjednost" razvila se i "meka bezbjednost", koju ne promoviše desnica već ljevica. "Nakon što su radikali devedesetih godina izgubili ideološki kompas", tvrdi Anderson, "novu svrhu pronašli su u borbi protiv nanošenja štete", preusmjeravajući pažnju sa "ekonomske pravde na štetan govor" i potrebu za "bezbjednim prostorima". Univerziteti su postali "laboratorije meke bezbjednosti". Međutim, "šteta" je rastegljiv pojam i sve češće je počela da obuhvata i kritiku ili neslaganje. Ona je takođe postala oružje desnice za gušenje slobode mišljenja kojima se ona protivi, kao što je podrška Palestini.

I desnica i ljevica, priznaje Anderson, mogle bi da odbiju povezivanje migracione politike s protivljenjem govoru mržnje. Ipak, "tvrda i meka bezbjednost imaju mnogo toga zajedničkog", a prije svega zamjenu politike zaštitom. Živimo u dobu u kojem sve manje nastojimo da rješavamo probleme, a više da ih obuzdamo, stvarajući osjećaj "paranoje i oholosti – smrtonosnu kombinaciju", kako to Anderson kaže. Možda je naš najvažniji zadatak da se oslobodimo tog okvira obuzdavanja problema i vratimo politiku tamo gdje joj je i mjesto u ljudskom životu.

The Observer, prevela Luna Đorđević

peščanik.net

(Autor je pisac, predavač i novinar)