Kriza koja nikako da dođe

Piše: mr Stevan Gajević

Drugim riječima, na jedan fini način mi je saopšteno kako su moja predviđanja uglavnom pesimistička a netačna. Ako ćemo pošteno, po prirodi posla i profesionalnog interesovanja, kao klasični ekonomista više sam sklon da sagledavam procese, pa samim tim mi se čini da je društvo ušlo u probleme koji zahtijevaju širi stepen sinergije da bi se prevladali.

Međutim, problem sa ljudima koji godinama upozoravaju na krizu jeste u tome što prije ili kasnije počnu da liče na one koji uporno najavljuju kišu dok napolju sija sunce.

A kod nas sunce, barem prema većini medijskih izvještaja i političkih saopštenja, zaista sija.

Crna Gora ide prema Evropskoj uniji brže nego ikada (vidjeti članak ovog autora o mitskoj zemlji Hiperboreji), pregovaračka poglavlja se zatvaraju, plate i penzije su znatno veće nego prije nekoliko godina, država gradi infrastrukturu, nezaposlenost je niža nego nekada, potrošnja raste, a posebno to da su restorani puni, stanovi se prodaju po cijenama koje smo prije desetak godina teško mogli zamisliti, dok je realni bruto domaći proizvod u drugom kvartalu 2026. porastao 3,8 odsto, Crna Gora u evropskim integracijama došla do 16 privremeno zatvorenih poglavlja i faze u kojoj se već radi na tekstu budućeg pristupnog ugovora.

Iz ugla pomenute novinarke, naročito ako ekonomiju posmatra kroz ono što se danas vidi i politički komunicira, sasvim je legitimno pitanje: gdje je onda ta kriza o kojoj pojedini ekonomisti toliko dugo govore?

Možda je ona, zapravo, u pravu.

Samo što vjerovatno ne govorimo o istoj krizi.

Stevan Gajević

Dan

Jer kriza nije uvijek trenutak u kojem država ostane bez novca, banke zatvore šaltere, preduzeća otpuste radnike, a ljudi prestanu da primaju plate. Takve krize su spektakularne, lako razumljive i zahvalne za televiziju. Postoji, međutim, druga vrsta krize, mnogo manje medijski atraktivna i zato politički mnogo opasnija: ona kriza koja nastaje kada društvo godinama troši više nego što stvara, kada rast prihoda nije praćen rastom produktivnosti, kada potrošnja postaje glavni generator ekonomskog zadovoljstva, a proizvodna baza ostaje tanka, kada se fiskalna politika sve više koristi za raspodjelu postojećeg dohotka, dok se nedovoljno razmišlja o tome ko će taj dohodak stvarati za deset ili dvadeset godina. Pri čemu se sitematski destimulišu vanevropski ivestitori da dođu a oni koji su tu tjeraju se da odu, u nadi da će gomile Evropljana doći i omogućiti nam da živimo lagodno ne radeći ništa i postavljajući im stalno nove uslove i nove namete.

Takva kriza dugo ne liči na krizu.

Naprotiv, njene prve godine često mogu izgledati veoma prijatno.

Upravo zato se ovakvi procesi često porede sa poznatom metaforom o "kuvanju žabe": ako se voda zagrijava postepeno, promjena se dugo ne doživljava kao opasnost, jer se svaki novi nivo prilagođavanja prihvata kao gotovo normalan. Tako i ekonomski sistem može godinama povećavati neravnoteže, a da društvo ne osjeti trenutak u kojem je granica održivosti već ozbiljno približena. Problem nije u tome što se ništa ne događa, nego što se promjene odvijaju dovoljno sporo da prestanu da izgledaju kao upozorenje.

Crnogorski ekonomski paradoks najbolje se vidi u jednostavnoj statistici. Za prvih sedam mjeseci 2026. godine Crna Gora je izvezla robe u vrijednosti od 312,9 miliona eura, a uvezla 2,608 milijardi eura. Drugim riječima, izvozom robe pokrili smo svega 12 odsto uvoza. Još važnije, u odnosu na isti period prethodne godine izvoz je opao 4,4 odsto, dok je uvoz porastao 3,4 odsto.

Naravno, Crna Gora nije industrijska ekonomija i bilo bi pogrešno posmatrati samo robnu razmjenu, zanemarujući turizam i ostale usluge preko kojih imamo "skriveni" izvoz. Ali odnos od približno jednog eura izvoza robe prema više od osam eura uvoza ipak nešto govori o strukturi ekonomije.

Govori da smo izuzetno sposobni da stvaramo tražnju, ali znatno manje sposobni da proizvedemo ono što ta tražnja kupuje.

Zato rast plata sam po sebi nije problem. Naprotiv, svako društvo treba da teži rastu životnog standarda. Problem nastaje ukoliko zarade tokom dužeg perioda rastu znatno brže od produktivnosti, domaće proizvodnje i izvozne sposobnosti privrede. Glavni generator rasta zarada nije izvoz ili povećanje produktivnosti već država svojim administrativnim normama. Proces poznat kao "cijeđenje suve drenovine".

Niska produktivnost se ogleda u tome što jedan zaposleni ili jedan radni sat stvara relativno malu dodatu vrijednost u poređenju sa razvijenijim ekonomijama, dok trajni problem nastaje kada rast zarada nadmašuje rast te dodate vrijednosti. Tada povećani dohodak ne postaje samo veća potrošačka moć građana nego, velikim dijelom, dodatna tražnja za uvoznom robom, nekretninama i uslugama čija ponuda ne može dovoljno brzo odgovoriti.

Upravo je IMF u posljednjoj detaljnoj analizi Crne Gore upozorio na sličan mehanizam: povećanje minimalnih zarada, zajedno sa smanjenjem pojedinih doprinosa, povećalo je raspoloživi dohodak i domaću tražnju, dok se značajan dio tog povećanja prelio u rast uvoza. IMF zbog toga govori i o međusobnoj povezanosti fiskalnog i spoljnog deficita.

Možete zakonom promijeniti poresko opterećenje rada. Možete preraspodijeliti bruto zaradu između zaposlenog, poslodavca i države. Možete povećati minimalnu penziju ili platu u javnom sektoru. Ali produktivnost ne nastaje odlukom Vlade. Ona nastaje godinama: ulaganjem kapitala, a prvenstveno kreiranjem sistema u kojemse rad vrednuje.

Tu počinje ono što nazivam krizom.

Ne krizom današnjeg novčanika, nego krizom dugoročne sposobnosti sistema da ispuni očekivanja koja je sam proizveo. Usled toga mi živimo čekajući Hiperboreju.

Najveća promjena koja se u Crnoj Gori dogodila posljednjih godina možda zato nije ni fiskalna ni politička, već psihološka.

Društvo je veoma brzo prihvatilo novi nivo dohotka kao normalan i trajno stečeno zasluženo pravo.

Plate više ne mogu značajno nazad. Penzije takođe. Socijalna davanja teško mogu biti smanjena. Javni sektor gotovo sigurno neće postati bitno manji. Građani očekuju nove puteve, bolje zdravstvo, veće subvencije, socijalnu zaštitu, jeftiniju energiju, više stanova, evropske standarde javnih usluga i, sasvim razumljivo, evropski kvalitet života.

Ali neko sve to mora proizvesti i platiti.

IMF već upozorava da se fiskalni pritisci postepeno povećavaju i da bi, bez novih mjera na strani rashoda i prihoda, deficit opšte države u njihovom osnovnom scenariju mogao postepeno rasti i preći 4 odsto BDP-a do 2030. godine, između ostalog zbog starenja stanovništva i rastućih izdataka za penzije i zdravstvo.

Prava kriza sistema, zato, ne počinje onda kada ponestane novca, već onda kada njegova ekonomska osnova više nije sposobna da dugoročno finansira nivo dohotka, prava i očekivanja koje je sam sistem prethodno proizveo.

(Autor je ekonomista)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"