Čitalac, ilustracija
Preuzmite našu aplikaciju
PRATITE NAS NA
PRIDRUŽITE NAM SE NA VIBER
COMMUNITY
PRATITE NAS
I NA TELEGRAM KANALU
PRATITE NAS
I NA WHATSUP KANALU
Mješalica miješa malter
Milan je pažljiv čitalac, a pažljivi čitaoci zaslužuju pažnju jer su ugrožena vrsta, kao bijeli medvjedi. Milan još zaslužuje pažnju jer postavlja, kako i sam kaže, "korektno pitanje".
Piše: Nemanja Rujević
U nekoj kolumni sam napisao da čitam sve komentare na sopstvene tekstove na portalu Danasa i da će tako biti sve dok tamo postoji kakva-takva moderacija. Milan je to upamtio pa ispod poslednje kolumne piše:
"Volio bih da ovo ne obrišete i da mi autor, koji kaže da čita sve komentare, odgovori: Zašto čovjek koji ne živi u Srbiji, čija djeca ne žive u Srbiji, ima toliku želju da utiče na javno mnjenje i politički izbor građana Srbije? Nemanja, vrati se ovdje pa da ti, ja i naša djeca zajedno živimo posledice političkih odluka za koje se zalažeš."
Vaš kolumnista je prije podosta godina otišao u Bon da radi za Dojče vele, tu je ostao i zasnovao porodicu. Gledam da što češće budem u Srbiji iz niza razloga (familija, kolege, sagovornici i izvori, Partizan) i to mi uspijeva. No i ove redove pišem iz bonske četvrti Kesenih za koju nijeste čuli, ali ste čuli za ovdašnju čuvenu fabriku Haribo koja je izmislila gumene mede.
Da je Milanovo pitanje glupo ili pokvareno, ne bih se na njega osvrtao. Ali, i sam sebe često pitam. Zašto se bavim Srbijom? Jedino što nemam "toliku želju da utičem na javno mnjenje" nego jedino da budem novinar. Lobista i agendaša se grozim.
Prvo, neko bi rekao da "imam pravo" da pišem šta mi je volja, ali to je banalno. "Imamo pravo" da bistrimo političku situaciju na Madagaskaru i u Mongoliji, da baljezgamo i na teme o kojima ne znamo ništa i to je pravo nedodirljivo ako nam je iole stalo do slobode govora.
Drugo, takođe banalno, gastarbajteri sa "bauštele u Njemačku" doznakama čuvaju stotine hiljada ljudi u Srbiji od gladi i nemjerljivo doprinose ekonomiji, pa i sa te strane "imaju prava" da uzmu učešća u zbivanjima u Srbiji.
Treće, držim da sam više nego solidno obaviješten o dešavanjima u Srbiji, bolje nego većina kolega, isto kao što neskromno držim da je u srpskom javnom interesu da dostupni medijski prostor ispune tekstovi, stavovi i mišljenja ljudi koji nešto znaju i umiju da pišu nego neki slabije potkovani, pokvareni, naručeni, rđavo napisani i tako dalje.
Četvrto, blagodet-prokletstvo modernog doba čini da je novinar suštinski drukčiji gastarbajter od recimo radnika na mješalici u Minhenu ili bolničarke. Ovo dvoje, radeći u Njemačkoj, mogu raditi samo i jedino u svom interesu i interesu njemačke firme ili njemačkih pacijenata, dočim novinar može živjeti (i mahom zarađivati) u Njemačkoj, a sve vrijeme raditi za srpsku publiku, baš kao da je u Beogradu, Kruševcu ili Vranju.
Tvrdim da sam češće "na terenu" u Srbiji nego većina novinara koji sav posao obavljaju iz redakcije ili od kuće. A ako je tako, onda je svejedno jesu li u Sremčici, Kesenihu ili Harlemu.
Peto, Milanovo pitanje latentno spočitava licemjerje – ti i tvoja djeca tamo, a mi trpimo ovdje. Ispada da ovaj kolumnista tuđim spolovilom gloginje mlati.
Da bi to bilo tačno, potrebno je da su mi Srbija i stanje u Srbiji puki posao koji se zaboravlja kad prođe radno vrijeme (šta to biješe radno vrijeme?), a to nije tačno. Licemjerje bi bilo da recimo za Srbiju zazivam teokratiju ili diktaturu, a u Njemačkoj živim demokratiju. Ili da u Srbiji zazivam privatizaciju i masno naplaćivanje školstva i zdravstva, a u Njemačkoj hvalim što su te stvari državne. Ni to nije slučaj.
Šesto, poslednje i ključno, samo ćemo zagrebati jer za to nisu dovoljne ni debele knjige i najbolji romani, uz nadu da će čitaoci poželjeti da se više obavijeste o fenomenu.
Odlazi se jer je tamo negdje "bolje". Materijalno, svakako. Ostalo je upitno. Ali većina ljudi ne može stvarno da ode, kao što ne može nigdje stvarno da stigne. Ne pišem tek tako riječ "gastarbajter" koja je u Njemačkoj postala politički nekorektna jer znači da je radnik samo "gost" i da će se vratiti "kući". Ali, boli me uvo za Njemce – većina nas zauvijek smo gastarbajteri jer zauvijek hoćemo prvoj kući.
Za one koji hoće i naučne dokaze, preporučujem tekst psihologa Dragana Radovančevića ("Ni tamo, ni ovdje", na portalu "Vremena"). O čežnji, nostalgiji za mjestom i verzijom sebe koja je otišla, o sindromu stalne pripravnosti u novoj zemlji koja više i nije tako nova, o hroničnoj bolesti nepripadanja koju više ni povratak ne može da izliječi, i o ipak stalnim povracima autobanom u bijeloj mečki.
Čovjek je i tamo i ovdje, a nije ni tamo ni ovdje. Povrh svega, osuđen je na nerazumijevanje u oba svijeta. Jedini koji to do dna mogu razumjeti su oni koji su takođe otišli, a nijesu stigli. Kad bi sve ovo mogli da znaju i osjete unaprijed, tvrdim da bi samo rijetki ljudi, čija je DNK mondenska, uopšte htjeli da odu bez obzira kakav im je materijalni boljitak u izgledu.
Ne umijem bolje da kažem nego da sam glavom, srcem i radom u Srbiji iz iste potrebe iz koje su gastarbajterski kvartovi Minhena ili Frankfurta načičkani satelitskim antenama, po cijenu prezira i tamo i ovdje. Život ide, Milane, miješalica miješa malter, tako je kako je.
danas.rs
(Autor je novinar i kolumnista)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
Preuzmite našu aplikaciju
PRATITE NAS NA
PRIDRUŽITE NAM SE NA VIBER
COMMUNITY
PRATITE NAS
I NA TELEGRAM KANALU
PRATITE NAS
I NA WHATSUP KANALU