NATO bombardovanje SRJ

Piše: mr Miloš Spaić

Uglavnom, kako god se zvao ovaj događaj predstavlja flagrantno, višeslojno i sistemsko kršenje međunarodnog prava. Bez pretjerivanja – riječ je o jednom od najočiglednijih primjera derogacije osnovnih principa međunarodnog poretka nakon Drugog svjetskog rata.

Osnovna činjenica je neumoljiva, upotreba sile izvršena je bez odobrenja Saveta bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Time je direktno prekršen član 2(4) Povelje UN, koji zabranjuje prijetnju ili upotrebu sile protiv teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti bilo koje države. Ova norma nije obična pravna odredba – ona je ius cogens, imperativno pravilo od kojeg nema odstupanja.

NATO bombardovanje

Shutterstock

Nije postojalo pravo na samoodbranu, niti je postojao mandat Savjeta bezbednosti, dakle, nije postojao nikakav pravni osnov.

Pokušaj opravdanja kroz tzv. "humanitarnu intervenciju" bio je politički narativ, a ne pravna kategorija. U tom trenutku, međunarodno pravo nije poznavalo pravo na unilateralnu oružanu intervenciju iz humanitarnih razloga. Čak ni kasnije razvijena doktrina "odgovornosti za zaštitu" ne dozvoljava zaobilaženje Savjeta bezbjednosti. Drugim riječima, pravila su bila jasna, ali su svesno ignorisana.

To nije bio "presedan u nastajanju", to je bilo svjesno kršenje pravila. Dalje, način vođenja operacije dodatno produbljuje pravnu odgovornost. Tokom bombardovanja sistematski su gađani ciljevi koji su imali očigledno civilni karakter, mostovi u civilnoj upotrebi, elektroenergetska infrastruktura, fabrike, medijske kuće, pa čak i objekti koji nisu imali neposrednu vojnu funkciju. Time su dovedeni u pitanje osnovni principi međunarodnog humanitarnog prava, princip razlikovanja između civilnih i vojnih ciljeva, princip proporcionalnosti, obaveza preduzimanja mjera predostrožnosti.

Napadi koji izazivaju nesrazmjernu štetu civilima ili pogađaju objekte bez jasne vojne svrhe predstavljaju ratne zločine. Kada se takvi napadi vrše u kontinuitetu i sa predvidivim posledicama po civilno stanovništvo, otvara se i pitanje elemenata zločina protiv čovječnosti.

Miloš Spaić

privatna arhiva

Ovo nije retorika, ovo su standardi međunarodnog prava. Istovremeno, treba biti pravno precizan i intelektualno pošten, eventualna individualna krivična odgovornost političkog i vojnog rukovodstva SR Jugoslavije za djela na Kosovu postoji kao zasebno pravno pitanje. Međunarodno krivično pravo bavi se pojedincima, a međunarodno javno pravo bavi se državama, ali i to je ključna tačka, jer nijedna individualna odgovornost ne može legitimisati agresiju na suverenu državu. Ne postoji pravilo koje kaže, ako je vlast problematična, dozvoljeno je bombardovanje bez odluke UN. Takvo pravilo nikada nije postojalo I ne smije postojati, jer bi značilo kraj pravnog poretka i povratak u logiku sile. Mada istini na volju svjedoci smo da se upravo to dešava u Venecueli, Iranu, a dešavalo se i u Libiji i uglavnom svuda gdje istim ovim gore navedenim agresorima nije odgovarao režim neke države ili njena politička orijentacija. No dobro, možda je to demokratija a da su mene učili pogrešno.

Najteži dio cijele priče nije samo u samom činu agresije, već u onome što je uslijedilo ili tačnije, što nije uslijedilo. Nije bilo pravne odgovornosti, nije bilo međunarodnog postupka protiv nalogodavaca, nije bilo ni elementarnog priznanja greške, pa čak ni minimum političke i moralne odgovornosti. Izvinjenje civilnim žrtvama, nikada nije ozbiljno artikulisano.

Tu dolazimo do suštine, kada se pravila krše bez posledica, ona prestaju da budu pravila i postaju alat u rukama moći.

Bombardovanje SR Jugoslavije 1999. godine nije samo istorijski događaj. To je trenutak u kojem je međunarodno pravo testirano – i u velikoj mjeri prekršeno, a kada se pravo zaobiđe jednom, bez odgovornosti, otvara se prostor da se to ponovi a na žalost ponovilo se i to više puta i to gle čuda uvijek pod krinkom mira, demokratskih vrijednosti i bezbjednosti.

(Autor je pravnik, politikolog - master međunarodnog i evropskog prava i međunarodne politike i bezbjednosti)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"