Neke države imaju mafiju, a neke mafije imaju državu

Piše: dr Husnija Tahirović

Godinama je prisutna u političkim raspravama, novinskim komentarima i svakodnevnim razgovorima. Prihvaćena je gotovo kao konačna dijagnoza pojedinih društava, dok je mnogo važnije pitanje ostalo u drugom planu – kako jedna država uopšte dospije u stanje da takva rečenica postane uvjerljivo objašnjenje njenog funkcionisanja?

Odgovor na to pitanje predstavlja suštinu razumijevanja političke korupcije. Javna pažnja najčešće je usmjerena prema njenim posljedicama – organizovanom kriminalu, policijskim akcijama, nezakonitim zaradama i političkim aferama. Mnogo rjeđe pokušavamo razumjeti proces koji tim pojavama prethodi.

Nijedna država ne postaje zarobljena preko noći. Promjene nastaju postepeno: slabljenjem institucionalnog integriteta, relativizacijom odgovornosti i potiskivanjem javnog interesa pred privatnim.

Najveća zabluda sastoji se u uvjerenju da se korupcija može objasniti isključivo mitom, trgovinom uticajem ili zloupotrebom službenog položaja. Takvo shvatanje nije pogrešno, ali ostaje na nivou pojavnih oblika. Ono odgovara na pitanje šta korupcija jeste, ali ne objašnjava kako ona mijenja prirodu države.

Husnija Tahirović

privatna arhiva

Suštinsko pitanje zato glasi: kako pojedinačna zloupotreba prerasta u društveni obrazac, društveni obrazac u način upravljanja, a politička moć, ekonomski interes i organizovani kriminal počinju djelovati kao međusobno povezani djelovi istog sistema?

Korupcija nije samo krivičnopravni ili politički fenomen. Ona može postati razvojni proces. Počinje sitnim ustupcima, tolerisanjem sukoba interesa, zanemarivanjem odgovornosti ili uvjerenjem da cilj opravdava sredstva. Kada institucionalna reakcija izostane, ono što je juče predstavljalo izuzetak vremenom može postati prihvatljiv obrazac ponašanja.

Organizovani kriminal zato nije nužno početak tog procesa, već njegova najvidljivija posljedica. Kriminalne strukture mogu prepoznati institucionalne slabosti, koristiti ih i pretvarati u sopstvenu prednost. Njihova najveća snaga ne počiva samo na novcu ili sili. Mnogo je važnija mogućnost uticaja na donošenje odluka, slabljenje mehanizama kontrole i udaljavanje institucija od njihove osnovne svrhe – zaštite javnog interesa.

Korupcija ne razara državu samo snagom nezakonitog novca. Razaranje počinje onda kada institucije prestanu prvenstveno služiti javnom interesu, a počnu se prilagođavati privatnim interesima. Najopasniji trenutak ne nastaje kada organizovani kriminal postane dovoljno snažan, već mnogo ranije – kada građani počnu gubiti povjerenje da institucije postoje zbog njih.

Pojedinačna zloupotreba sama po sebi ne mora postati sistemski problem. Sve dok ostane izdvojen slučaj i dok institucije odgovore zakonito, nepristrasno i pravovremeno, njen štetni uticaj može ostati ograničen. Problem nastaje kada reakcija izostane. Tada se ne mijenja samo ishod jednog predmeta. Mijenja se način na koji društvo razumije zakon, odgovornost i javnu vlast.

U tom trenutku pojedinačna zloupotreba može prerasti u političku korupciju. Težište više nije samo na nezakonito stečenoj koristi pojedinca, već na mogućnosti uticaja na donošenje odluka. Takav uticaj omogućava oblikovanje pravila, raspodjelu javnih resursa i očuvanje privilegija. Pojedinačna korist prerasta u sistemsku prednost.

Najveća opasnost jeste što se takva promjena često odvija gotovo neprimjetno. Zakoni ostaju na snazi. Institucije rade. Izbori se održavaju. Sudovi presuđuju. Policija vodi istrage. Spolja izgleda kao da sistem funkcioniše.

Ali može se promijeniti njegova unutrašnja logika.

Stručnost tada ustupa mjesto političkoj podobnosti, odgovornost lojalnosti, a javni interes interesima uskih centara moći. Institucije formalno ostaju iste, ali se mijenja svrha kojoj služe.

Tek tada organizovani kriminal dobija prostor za ubrzani razvoj. Kriminalnim strukturama nije potreban otvoren sukob sa državom ako mogu ostvariti uticaj na procese odlučivanja. Novcem se može kupiti pojedinac. Uticajem se može promijeniti odluka. A jedna odluka ponekad vrijedi više od miliona stečenih nezakonitim poslovima.

Politička korupcija zato može predstavljati most između pojedinačne zloupotrebe i organizovanog kriminala.

Kada se taj most uspostavi, stvaraju se uslovi za razvoj kleptokratskih obrazaca i zarobljavanje države. Organizovani kriminal tada više nije samo spoljašnji protivnik institucija. Privatni i kriminalni interesi pronalaze put do javnog odlučivanja, a granica između javnog i privatnog interesa postaje sve manje jasna.

Politička korupcija time prestaje biti samo prijetnja zakonitosti. Ona dovodi u pitanje samu svrhu demokratske države. Institucije ne postoje samo da bi donosile odluke, već da bi ih donosile u javnom interesu. Kada se taj interes sistematski potiskuje, institucije formalno opstaju, ali postepeno gube smisao zbog kojeg su uspostavljene.

Posebna snaga koruptivnih sistema leži u njihovoj sposobnosti prilagođavanja. Oni ne moraju opstajati zahvaljujući istim ljudima ili istoj političkoj retorici. Ponekad mijenjaju upravo ono što je najvidljivije.

Ne mijenjaju sistem. Mijenjaju njegov izgled.

Mogu se promijeniti politički slogani, lica i način predstavljanja, dok obrasci odlučivanja i mreže interesa ostaju slični. Zato nova generacija političara može predstavljati iskren pokušaj promjene, ali sama promjena generacije nije garancija promjene sistema.

Mnogi mladi, obrazovani i profesionalno ostvareni ljudi ulaze u politiku sa iskrenom željom da mijenjaju društvo iznutra. Takvu motivaciju ne treba dovoditi u pitanje. Problem nastaje ako novi ljudi uđu u stare obrasce odlučivanja bez stvarne mogućnosti da ih mijenjaju.

Tada pitanje više nije ko je mlad, nov ili politički neopterećen. Važnije je ko donosi odluke, po kojim pravilima i u čijem interesu.

Koruptivni sistemi ne moraju sačuvati iste ljude da bi opstali. Njihova snaga može ležati upravo u sposobnosti da kontinuitet predstave kao promjenu.

Na kraju, posljedice političke korupcije ne osjećaju apstraktne institucije, već građani. Osjećaju ih kada posumnjaju da zakon više ne važi jednako za sve, kada političke veze postanu važnije od znanja i rada ili kada javnu funkciju počnu doživljavati kao privilegiju, a ne kao odgovornost.

Zato najveća šteta političke korupcije nije samo finansijska. Novac se može vratiti u budžet. Nezakonito stečena imovina može biti oduzeta. Zakoni se mogu mijenjati, a institucije reformisati. Mnogo teže vraća se izgubljeno povjerenje.

Borba protiv korupcije zato ne počinje hapšenjem niti se završava sudskom presudom. Krivičnopravna odgovornost je neophodna, ali konačni cilj mora biti izgradnja institucija jačih od pojedinca, političke organizacije ili interesne grupe – institucija u kojima zakon stoji iznad političkog uticaja, a javni interes iznad privatnog.

Zbog toga poznatu rečenicu da "neke države imaju mafiju, a neke mafije imaju državu" ne treba prihvatiti kao konačnu dijagnozu nekog društva. Važnije je razumjeti kako nastaje stanje u kojem ona postaje uvjerljiv opis stvarnosti – i kako spriječiti da postane opis njegove budućnosti.

Najveća žrtva političke korupcije nije država kao apstraktna institucija niti budžet kao zbir javnih sredstava. Najveća žrtva je građanin koji više ne vjeruje da država jednako pripada svima. Kada nestane to povjerenje, država možda i dalje ima svoje granice, zakone i institucije, ali počinje gubiti ono što nijednim zakonom nije moguće nadomjestiti – demokratski legitimitet i povjerenje na kojem počiva svaka uređena zajednica.

(Autor je univerzitetski profesor)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"