Bolja prošlost

Piše: Maša Gesen

Nikad nismo znali koji dio naše istorije je došao na red za brisanje. Sada i Amerikanci žive u zemlji s nepredvidivom prošlošću. Poslije dva mjeseca u svom drugom mandatu predsjednik Tramp je izdao izvršnu naredbu pod naslovom "Vraćanje istine i zdrave pameti u američku istoriju", kojom je tražio od zvaničnika da "uklone neprikladnu ideologiju" iz Smitsonijana i njegovih muzeja, da prekinu finansiranje "programa koji obezvređuju zajedničke američke vrijednosti" i da vrate neke spomenike koji su uklonjeni poslije protesta "Crni životi" su važni iz 2020.

Evo vrlo nepotpunog spiska onog što se događa otkad je izdata ta naredba: Služba nacionalnih parkova uklanja sve table koje govore o ropstvu; statua jednog generala Konfederacije ponovo se postavlja u Vašingtonu; Savjet Bijele kuće za unutrašnju politiku objavljuje oštar izvještaj u kom optužuje Smitsonijan da koristi istoriju "kao politički instrument za proizvođenje podjela, kolebanja i malodušnosti među našim građanima"; a 24. jula Tramp izdaje novu izvršnu naredbu da se ispred Smitsonijana postavi tabla koja "upozorava posjetioce na ideološku klopku u Nacionalnom muzeju američke istorije".

Prevrednovanje istorije može da promijeni budućnost jednog naroda mijenjanjem načina na koji on sam sebe razumije. Ono može ujediniti ljude u nekom istinski novom projektu. A tu je i prekrajanje istorije – koje je zapravo sluđivanje građanstva. Sovjetski savez je više puta natjerao cijelu zemlju da zaboravi ono što je već bilo opštepoznato. Poslije Staljinove smrti 1953, Komunistička partija je osudila njegov "kult ličnosti", a donekle i njegov teror. Deset godina kasnije izvela je novi manevar i počela da protjeruje ili zatvara autore koji su pisali o zločinima staljinizma. Isti taj proces je ponovljen poslije urušavanja Sovjetskog saveza. Pojavila se ogromna količina informacija o sovjetskom teroru, ali pod Vladimirom Putinom to znanje je vraćeno u zaborav.

Tramp želi da Amerikanci zaborave ono što su naučili o istoriji i nasljeđu ropstva u svojoj zemlji. Njegove izvršne naredbe zapravo obećavaju da će obnoviti prijatan osjećaj izazvan svedenim i pročišćenim pričama o Sjedinjenim Državama – to jest, blaženstvo neznanja. Reklo bi se da Tramp vjeruje da je posao muzeja i spomenika da usade "ponos u srca svih Amerikanaca", kao što stoji u jednoj od izvršnih naredbi. U izvještaju njegovog Savjeta za unutrašnju politiku Nacionalni muzej američke istorije okrivljen je za neuspjeh u tom zadatku.

Prije nekoliko mjeseci posjetila sam Montgomeri u Alabami, grad u kom Inicijativa za jednaku pravdu (IJP) radi na sasvim drugačijem projektu. Ta organizacija priča priču o crnim Amerikancima; dosad je izgradila spomenik koji čuva sjećanje na linčovanje, Muzej nasljeđa, ogroman vrt skulptura i trg sa stalnom izložbom o pokretu za građanska prava. I taj kompleks neprekidno raste.

Brajan Stivenson, koji vodi IJP, kao advokat je branio crne ljude osuđene na smrtnu kaznu i crnu djecu kojoj je suđeno kao odraslima, pa su dobijala kaznu doživotnog zatvora. Ali u jednom trenutku je uvidio ograničenost toga što može da postigne na sudu. Stivenson govori i o ponosu. "Države poput Alabame nemaju mnogo razloga za ponos", rekao mi je. Dani bogatstva i slave Montgomerija su prošlost. To je grad s desetak spomenika Konfederaciji, u kome jedna od pet osoba živi u siromaštvu, grad u državi s najvećom stopom zatvorenika u zemlji.

Ali muzeji i spomenički kompleksi koje je izgradio IJP pretvorili su Montgomeri u turističku destinaciju, što gradu donosi direktnu ekonomsku korist. Što je još važnije, Montgomeri je postao jedan od centara za bavljenje američkom istorijom. Stivenson vjeruje da razgovori koje oni podstiču mogu i moraju da probude ponos u ljudima. Kao jedno od svojih nadahnuća on navodi njemačke spomeničke komplekse koji čuvaju sjećanje na Holokaust i muzeje koji obećavaju "Nikad više"; ta poruka je puna nade.

Moji saputnici su primijetili da Stivenson, kada opisuje tlačenje crnih ljudi u Sjedinjenim Državama, govori "mi", a ne "država" ili "rasistički zakonodavci". Upitali smo ga šta je tome razlog. "Odbijam da dam Ameriku nekom drugom", objasnio je. To je jedan način da se tumači riječ "uključivanje" u okviru skupa pravila "Raznovrsnost, jednakost, uključivanje": kao priča iz koje nisu izbrisani vaši preci.

Stivensonove spomenike ne finansiraju ni federacija ni država. Zahvaljujući tome, Trampova administracija ne može da im prijeti ukidanjem sredstava. Ali Montgomeri je primjer sukoba na kojem počiva trampovska politika sjećanja.

Otišla sam u Montgomeri sa svojom ženom Lin i četvoro bivših kolega iz Rusije koji sada žive u Sjedinjenim Državama kao izbjeglice. Poslije nekoliko dana odvezli smo se u Šarlotsvil, u Virdžiniji, grad u kome je 2017. održan skup Ujedinite desnicu, kada su bijeli suprematisti preplavili grad, navodno da bi odbranili spomenik Robertu E. Liju, generalu Konfederacije. Kontrademonstranti su izašli na ulice da se suprotstave toj poruci. Tramp, koji je tada u prvoj godini prvog mandata, primijetio je da je "na obje strane bilo veoma dobrih ljudi". Danas na statuu podsjeća samo goli pravougaonik na inače zelenom travnjaku u centru grada jer je četiri godine poslije tog skupa spomenik uklonjen.

Drugi takav simbol je Montičelo, rezidencija i plantaža Tomasa Džefersona nadomak Šarlotsvila. Od svih posjetilaca kuće zahtijeva se potpis za obilazak, sa precizno pripremljenim vođenjem u kome se, ako pažljivo slušate, mogu čuti tragovi brojnih promjena tokom godina. Izvorni narativ je priča o napretku – upravo ono što zahtijeva Trampova naredba: Džeferson je bio čovjek od nauke i ljubitelj umjetnosti; donio je u Montičelo progresivne političke ideje, mape i časovnike, napredno inženjerstvo, neoklasičnu arhitekturu i francusku hranu. Ali tu priču sada više puta prekidaju neprijatne činjenice koje su nekada bile izostavljene. Džeferson je bio robovlasnik i otac bar šestoro djece Sali Hemings, robinje s kojom je održavao seksualne odnose u vrijeme kad je ona bila tinejdžerka, a on sredovječni udovac. Postoji posebna tura o ropstvu u Montičelu, ali glavna tura ne priznaje napetost između jezgra priče i dodatnih činjenica. Jednu razliku nije lako zaboraviti: Džefersonova zakonita kćerka, kao i njeno jedanaestoro djece, koje je ona vaspitavala u skladu s idealima prosvjetiteljstva, živjeli su u kući s Džefersonom, a njegova djeca sa Sali Hemings živjela su u prostorijama za robove i u ranom uzrastu počinjala da rade na imanju.

Dok smo moje kolege izbjeglice i ja putovali američkim jugom, kampanja protiv sjećanja nastavljala se u našoj rodnoj zemlji. Putinova vlada je odavno zatvorila Memorijal, organizaciju posvećenu čuvanju sjećanja na Staljinov teror; u aprilu ove godine, ruski Vrhovni sud proglasio je Memorijal "ekstremističkom" organizacijom. Prije dvije godine vlada je zatvorila Muzej gulaga u Moskvi. U junu je ponovo otvoren kao Muzej sjećanja, posvećen priči o nacističkim zločinima protiv sovjetskog naroda. Sjećanje na staljinistički teror ponovo je izbrisano po naređenju.

Sjećam se jednog retka iz satiričnog subverzivnog romana koji sam pročitala kao tinejdžerka. Dječak pita svog oca: "Da li se 1937. godina ikad dogodila? Ne znam kome da vjerujem." Bila je to godina kad je Staljinov veliki teror dostigao vrhunac. "Nije, sine. Još se nije dogodila", odgovara otac. "Ali će se dogoditi." Ne može se jasnije reći da su oni koji se ne suoče s istorijom osuđeni da je ponove.

(The New York Times, prevela Slavica Miletić, Peščanik.net)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"