Nijesmo završeni

Piše: Milisav S. Popović

Ali, osiromašeni moj narode, evolucija nikada nije završila posao. Niti će.

Nema brate "finalnog nacrta" prema kojem nas priroda ove planete izrađuje. Nema konačnog Čovjeka. Mi smo i dalje pod intenzivnom rekonstrukcijom, adapatacijom... nadogradnjom.

Nažalost, evolucija nije linearna... pa ne nagrađuje uvijek "napredak". Ona trpa ideje i materijal u "prilagodljivost". Nekada, zarad nemilih okolnosti – napravi čovjeka sa osobinama koje dugoročno nisu dobre po čovječanstvo (iako su u jednom momentu bile po njega efikasne).

Zato čovjek budućnosti ne mora biti ni jači, ni viši, ni inteligentniji od nas. Može biti po svemu ostalom gori. Zapravo, biće onakav kakvog budu zahtijevale okolnosti u kojima njegovi potomci budu živjeli. I ne samo zbog toga. Zapamtite ovo... naša djeca će biti "odgovor" na "prilagođenost" roditelja na zadate okolnosti.

... I time im sudba može biti zapečaćena. Jer, priroda ne trpi "destruktivnost". Toleriše je do jedne ure... a onda je ugasi. Jer, ako loše okolnosti prave "snalažljive" parazite... loša zajednica će neminovno jednog dana da "pojede" samu sebe. Pogledajte samo uspon i propadanje imperija... Nije ih uništila evolucija, već bahatost i nekvalitet potomaka.

Elem, čeljade ne evoluira samo pod pritiskom klime, gladi i bolesti, nego živi i u sredini koju je sam napravio... sa sistemima nagrađivanja, statusom, nasiljem, pohlepom, solidarnošću i svakojakim emocijama. Samo jednu stvar valja naučno zategnuti (da ne napravimo semantički karambol): djeca ne nasljeđuju direktno "osornost i pohlepu koju je roditelj stekao", ali mogu naslijediti predispozicije, biti razvojno oblikovana roditeljskim načinima života... a onda još snažnije, naslijediti kulturu koja tu osobinu nagrađuje. Ponašanje zbilja nastaje iz složene interakcije nasljednih dispozicija i sredine, a ne iz jednog "gena za dobrotu" ili "gena za zlo".

E, tu počinje problem našeg vremena... jer smo kreirali sredinu u kojoj ružno ponašanje ponekad postaje odlična adaptacija. Koliko je onih koji će nečije vaspitanje i moralnost posmatrati kao "slabost" i uradiće sve suprotno od "modela" kojeg ismijavaju... jer će im podmuklost i agresija donijeti mnogo više koristi od jadnika koji je "pravilan i pravičan". Opet, uzora nema... a ni roditelji se ne trude više da nekadašnje ideale predoče djeci. Jer, prosto, nije efikasno.

Milisav S. Popović

Kada posmatramo "lošeg čovjeka", on je uvijek biološko-civilizacijski inferioran (na svim evolutivnim skalama). Niti valja progresu niti valja budućnosti. Od takvih se ne prave bolja vremena. A ni dobra djeca. No, posmatrano kroz kratkoročnu adaptivnu efikasnost (ovog sistema i datog vremena u kojem živimo), on uveliko pobjeđuje. Zato se i gomilaju. Agresivno su nadmoćni nad "pristojnima". Jer, strategija fukarluka je sistematski isplativija.

Ako decenijama najviše resursa, statusa, sigurnosti i društvenog uticaja dobijaju oni koji su bezobzirniji i spremniji da gaze... onda svaka glava shvati "ej, ovakvi prolaze bolje!". Onda i evolucija kaže "dobro, pravićemo sada ove... tako ste tražili".

Pride, postoji nešto mnogo brže od genetske evolucije: kulturna razgradnja.

Dijete posmatra ko pobjeđuje. Ako vidi da pošten čovjek dvadeset godina čeka, a prevarant preko noći postaje ugledan; ako vidi da empatija proizvodi gubitak, a bezobzirnost profit; ako vidi da je savjest teret, a odsustvo savjesti kompetitivna prednost... brzo će ukapirati šta se bolje isplati.

Jer, "najjači i najpametniji" više ne sjedi na tronu prirodne selekcije... već najpodliji, najbesramniji.

I eto ti ga, tada društvo počinje da selektuje ponašanje mnogo prije nego što biologija selektuje gene. Stvorili smo svijet u kojem će lošiji čovjek bolje proći. Paradoksalno, jer sve u što u svijetu valja - napravili su upravo "bolji".

A zašto mudre glave smatraju da će se to obiti o glavu zajednice? Pa... u sistemu gdje nema dominacije ispravnosti, prve se povlače valjane struje kulture, medicine, nauke i prosperiteta. Akutna faza propasti biva očigledna kada se pojavi loš ljekar, pa uslijedi nemanje ljekara... Loš predavač, pa izostanak predavača... Turbo-folk, pa nestanak muzike...

Šta je, nešto vam liči na nas?

Ooo, nemate vi pojma koliko smo duboko zaglibili... Pitaću vas sledeće, ko od vas pamti Avramovića (deda Avrama)?, a koliko vas odvrne orijentalizovanu narodnjačinu u kolima? Ove dvije, duhovno-etički različite grupe, koegzistiraju u istom momentu. I uzajamno se, vjerovali ili ne, isključuju.

I nemojte da se zavaravate... opšteprihvaćeni muzički ukus je prvi od tri determinušuće varijable valjanosti. Ukazuje na kom smo stepenu razvoja. Duhovna razgradnja je finalni omot pred nestanak jednog naroda. Zatucanost, bahatost potom kolaps.

Biće ovo fin prostor jednog dana... ali za neke druge ljude.

I da ne bude ovo završna rečenica... ako se pitate ima li načina? Spasa? Naravno da ima! Od sjutra! Vaspitanje, konstantna edukacija i ukazivanje poštovanja zaslužnima.

Samo to! Već od sjutra!

(Autor je književnik)