Pokvareno gorivo

Piše: Milisav S. Popović

Iako je namjera da se čuje kako ispitanik procjenjuje dobre i loše aspekte uže i šire sredine... ovo pitanje je zapravo toliko značajno, da iskače iz namjenske kolijevke, te predstavlja najvažniju socio-filozofsku saobraćajnicu koju bi trebalo postaviti svakom ko zna (iole) više. Zašto? Zarad popravke i sveukupnog poboljšanja uslova života. Jer, uviđanje gdje curi, zapravo omogućava da se pukotina zakrpi. Zar ne?

A onda, da li to znači da postoji samo jedan krucijalni aspekt – koji kada "ne radi" povlači sve ostale? Pravo da vam kažem... vrlo moguće.

Jer, vidi nešto... kod nas se o tome ne priča, jer nemamo vremena zbog sičije... ali, mi smo društvo koje je jedan malj dobro izudarao po tintari. I svakog jutra zamahuje. Neprestano. Zove se kognitivno-kompetencijska deprivacija. (ne "kompeticija" što podrazumijeva takmičenje, utrku... već "kompetencija" – koliko ličnog kapaciteta i stručnosti posjeduješ).

 Milisav S. Popović

Arhiva

Ali, prije nego se zaletimo... da nešto odmah maknemo s puta. Teza da po automatizmu "neobrazovan" odmah znači "loš čovjek" – nikako nije tačna! Ali, slabo obrazovanje definitivno (kad-tad) promijeni čovjeka. Nekome ode na moral (pa zbilja postanu gadovi bez obraza), nekome se odrazi na egzistenciju (pa se rvaju sa nemaštinom).

Kognitivno-kompetencijska deprivacija je evidentna u Crnoj Gori (doduše, svuda okolo... ali da krenemo od kuće). Sveprisutna je... mi smo, zapravo, njen masni dio. Njena kopilad. Ako čovjek odmalena uči da vrijednost stvaraš tako što nešto znaš, napraviš, popraviš, otkriješ, osmisliš, savladaš – njegova potreba za potvrđivanjem dobija produktivan kanal. Ali... šta ako je "učenje" oskrnavljeno? Loše? Onda ona priča "treba da vrijedno učiš i radiš, i postići ćeš mnogo toga" biva osakaćena izostankom glavnog gradivnog elementa – obrazovanje. Što nedvosmisleno rađa ljude "bez intelektualnog stida" koji će učiniti sve da do statusa dođu što lakše... I onda se napravi čudesno gadna "kompetencijska deprivacija". Mreža soli smeća. Porodice se rasipaju, društvo propada, država se nadima od loja nezaslužnih... i na kraju puca.

Ako se pitate koji su konkretni indikatori slabog obrazovnog sistema... odmah ćemo ih ispisati. Mišljenje postaje zamjena za znanje... ovdašnje čeljade više ne osjeća razliku između "mislim" i "znam". A i kada misli, zasniva razmišljanje na spoznajnim krhotinama.

Zvuk i značenje

Onda glasnoća postaje zamjena za argument – što se više dereš više si u pravu... Ako kojim slučajem argument pobijedi (što se rijetko dešava), "derač" to doživi kao ličnu uvredu.

Dominacija postaje zamjena za autoritet... ne moram biti bolji, dovoljno je da te učinim manjim i da te strahom sabijem. Ne smiješ da kritikuješ, jer ću te uništiti.

Kratkoročna snalažljivost pobjeđuje dugoročno planiranje... društvo postaje nevjerovatno sposobno da "završi nešto preko nekog", a slabo da izgradi sistem u kojem ništa ne mora da se "završava" već da se lagano omogući. Izuzetno relaksirano se dolazi do diploma koje ne nose težinu onoga što predstavljaju... Pa eto nama neukih profesora, nesposobnih ljekara... i u startu si uništio osnovnu platformu jednog društva: da se liječe i uspješno izliječe, ali i da naraštaji uče kvalitetno gradivo koje će ih sjutra prevesti u stručnjake. Dva fundamenta su amputirana.

Tu je i treći... nema adekvatnosti. Do moći i uticaja se ne dolazi zaslužnošću. A takvima pametni i sposobni nikako ne odgovaraju... pa i nemaju sluha da se ulaže u obrazovanje. Posledično... generacije su sve grđe, nesrećnije, zadrtije i akutno nesposobnije.

Kognitivno-kompetencijska deprivacija je na koncu učinila i ono najopasnije: frustracija se prenijela u porodice.

U ogovaranje. U potrebu da se bolji ponizi (iako bi taj "bolji" svima donio boljitak, samo da mu se omogući... jok bre!). U narcističku prezentaciju sebe. U politički fanatizam. U beskrajno dokazivanje "znaš li ti ko sam ja?!"

Onda ono čuveno... mi smo prosto takvi.

Jesmo, jer ne prestajemo da kotimo podmladak koji (elementarno) ne umije da se stidi... i da propušta pametnije da ga spasu. Opet, jer je obrazovanje nikakvo. Nema uzora, zato svako svakog mrzi. Nečiji organski sjaj, drugima je uvreda. Ugasi ga!

No, nije ovdje kraj... Kognitivno-kompetencijska deprivacija posjeduje drugi krug: naučena bespomoćnost.

Čovjek kojem nijesu dali alate znanja, najprije udara po svijetu, a poslije nekog vremena prestaje da vjeruje da svijet uopšte valja. Jer kad bacaš g...a uvis... neminovno će ti se vratiti, i razliti po faci.

* * *

Prva generacija još pamti ko je bio odličan ljekar, nastavnik, inženjer, službenik. A onda je nastupila erozija obrazovanja. Druga počela da bira po poznanstvu. Pa se i to pojelo.

Treća (jadna, ovdašnja) više nema dovoljno razvijen kriterijum da razlikuje stručnjaka od samouvjerenog neznalice.

Društvo je izgubilo sposobnost da kompetenciju prepozna.

Društvo moje... mi smo razlog što se zlo društvo ponavlja.

(Autor je književnik)