Pad zida – ka desnici

Piše: Jan-Verner Miler 

Njemačka krajnja desnica je odnijela još jednu pobjedu, ovog puta osvojivši najveći broj glasova u sjeverozapadnoj državi Meklenburg – Zapadna Pomeranija. Početkom mjeseca je isto učinila u Saksoniji-Anhaltu, ali malo je vjerovatno da će tamo dobiti vlast. Još ima izgleda da se to dogodi u Meklenburgu – Zapadnoj Pomeraniji. U magdeburškom parlamentu joj nedostaju samo tri poslanika, a krajnje ljevičarski Savez Sahre Vagenkneht (koji sjedinjuje socijalizam i nacionalizam) već je signalizirao mogućnost saradnje s Alternativom za Njemačku (AfD).

Da li njemački "vatreni zid" popušta? Godinama su njemačke stranke odlučno odbijale mogućnost saradnje s krajnjom desnicom. Za to vrijeme su kritičari takvog pristupa (uključujući američkog potpredsjednika J.D. Vancea) tvrdili da je to nedemokratska i u krajnjoj liniji štetna praksa. Da li posljednji događaji pokazuju da su kritičari bili u pravu?

Na izborima u Saksoniji-Anhaltu krajnja desnica je pobijedila s više nego dvostrukom većinom u odnosu na drugoplasirane demohrišćane, vladajuću stranku desnog centra. Ipak, činjenica je da nijedna partija nema zagarantovano pravo na vlast dok ne osvoji većinu ukupnog broja glasova (50% plus jedan glas). Otuda bi alternativno tumačenje tog rezultata moglo biti da je ubjedljiva većina birača opredijeljena protiv krajnje denice i da je to proračunati pokušaj uskraćivanja vlasti stranci koju mnogi s pravom vide kao prijetnju demokratiji.

Zanemarivanje tako masovnog izjašnjavanja protiv AfD-a nije "demokratski" čin. Samo jedan istaknuti teoretičar demokratije – austrijski pravnik Hans Kelsen – vjerovao je da u predstavničkoj skupštini stranke uvijek moraju težiti kompromisu i pružati ruku predstavnicima manjinskih stranaka. Obećanje demokratije je kolektivno samoupravljanje, tvrdi on. Što veći broj glasača prepoznaje sopstvenu volju u politikama koje vlada sprovodi, to je njihova sloboda veća.

Ali možda Kelsenova maksimalistička vizija međustranačke saradnje nije demokratska onoliko koliko se to na prvi pogled čini. Ako ogromna većina glasača zahtijeva zatvaranje poreskih utočišta, zašto bi oni morali da traže kompromis s milijarderima koji od tih utočišta imaju najviše koristi? Kompromis je još teže pravdati u slučaju stranaka koje su na izborima dobile glasove upravo zato što birači ne žele saradnju s krajnjom desnicom.

Kritičari prakse vatrenog zida tvrde da se glasačima krajnje denice tako uskraćuje pravo na javno zastupanje njihovih interesa. To je očigledno neistina. Poslanici krajnje denice veoma su glasni i aktivni u parlamentima u koje su uspjeli da uđu, posebno u političkim sistemima koji opozicionim strankama pružaju brojne mogućnosti da nosioce vlasti pozivaju na odgovornost. Njemačka je upravo takva zemlja. Krajnja denica ima dosta mogućnosti da vrši pritisak na vladu i primorava je na debate koje želi. U demokratskom sistemu biti u opoziciji nije isto što i biti nevidljiv.

Kada se politikolog Christian Stecker (istaknuti kritičar vatrenog zida) žali na deficit "tematske zastupljenosti" u Njemačkoj, on previđa ključnu razliku između prava da se nečiji glas čuje i prava na vršenje vlasti. Istina, ako su krajnje desničarske stranke ušle u parlament, ostale stranke ne bi trebalo da izbjegavaju debatu s njima. Ali rasprava sa zakonito izabranim krajnje desničarskim populistima ne znači da smo dužni da se prilagođavamo njihovim stavovima.

Nažalost, prilagođavanje je upravo ono što se događalo u mnogim evropskim zemljama u nekoliko posljednjih godina. Mada javno odbijaju mogućnost koalicije s krajnjom desnicom, mnogi političari (prije svega desnog centra) kopiraju njenu retoriku i tako potkopavaju vatreni zid.

Kao što rezultati više istraživanja pokazuju, pokušaji istiskivanja krajnje denice oponašanjem njenog političkog programa loše se završavaju po desni centar. Takođe, teorija da će uključivanje njenih predstavnika u vršenje vlasti pokazati pune razmjere njihove nekompetentnosti i tako oslabiti podršku koju imaju nikada nije potvrđena. U istraživanju kojim je ova hipoteza testirana pokazalo se da krajnja denica na narednim izborima ostvaruje bolji rezultat, u prosjeku za šest odsto. To važi i u slučajevima kada krajnja denica samo podržava manjinsku vladu.

Жан-Вернер Милер

-Википедија

Da ne bude zabune, Švedski demokrati, krajnji desničari koji su podržali manjinsku vladu desnog centra, izgubili su glasove na posljednjim izborima, prvi put poslije ulaska u parlament 2010. (Prije glasanja ovog mjeseca stranke desnog centra su čak predlagale njihovo uključivanje u buduću koaliciju.) Ali iz takvog rezultata ne treba izvoditi opšte zaključke. Pružanjem podrške manjinskoj vladi krajnja denica utiče na političku agendu, a pritom ne snosi odgovornost za implementaciju ili njen ishod – što svakako ne odgovara uobičajenom razumijevanju demokratije.

Istina je da u situacijama kada krajnja denica na izborima ostvaruje sve bolje rezultate, koalicije potrebne da bi se ona držala podalje od vlasti postaju sve heterogenije, što može postati problem. Ideološki neusklađeni savezi koji zahvataju sve od krajnje ljevice do desnog centra pate od brojnih problema i neefikasni su. Oni takođe sobom nose rizik potvrde uobičajene tvrdnje krajnje desničarskih populista da je zli politički establišment spreman da učini bilo šta – uključujući i odstupanje od sopstvenih principa – samo da ih spriječi u dolasku na vlast.

Srećom, takav ishod se može izbjeći, ali za to je potrebno da druge stranke odustanu od kampanja koje se vode isključivo protiv krajnje denice i više porade na razvijanju sopstvenih pozitivnih vizija budućnosti. U državi Meklenburg – Zapadna Pomeranija, Manuela Švezig (Manuela Schwesig) iz vladajućih socijaldemokrata je koristila slogan "Die Frau gegen Blau" ("Žena protiv plavih"). To je bilo korisno, ali ne dovoljno da se spriječi pobjeda AfD-a.

Takođe, istorijski uspjeh u Saksoniji-Anhaltu AfD je ostvario djelom i zato što je njihova kampanja nudila nadu (slogani "Sve je moguće" i "Sve će biti dobro" zvuče kao da su preuzeti iz kampanje Baraka Obame). Samouvjereno su govorili o brigama birača koje se tiču ekonomske situacije prije nego imigracije. Ostale stranke kao da nisu imale da kažu ništa posebno važno na tu ključnu temu.

(Project Syndicate; Preveo Đorđe Tomić; Peščanik.net)