Posljednji čovjek – Fukujamini memoari

Piše: Ivan Krastev

Kako je budućnost nestala iz politike?

Suzan Zontag je jednom primijetila da su veliki pisci "ili muževi ili ljubavnici". Muževi su, prema njenom viđenju, pouzdani, razumljivi i pristojni. Ljubavnici su ćudljivi, sebični i često nepodnošljivi. Muževi vam razbistre misli; ljubavnici usmjeravaju vašu maštu. Ova razlika još bolje funkcioniše kada je riječ o političkim misliocima: Habermas je muž, Derida ljubavnik. Kada pišu o sebi, ljubavnici pišu ispovijesti – sjetimo se Rusoa i De Kvinsija. Muževi pišu promišljanja: Rejmond Aron ili Karl Poper.

Politikolog Fransis Fukujama je tipičan muž. Njegovi memoari "U carstvu posljednjeg čovjeka" (In the Realm of the Last Man) ne nude sentimentalno obrazovanje; oni su priča o jednom intelektualnom putovanju. Stranice posvećene njegovoj porodici i njegovom životu kao Japanca-Amerikanca u godinama nakon Drugog svjetskog rata ključne su za razumijevanje izvora njegovog liberalizma i njegove svijesti o slabostima tog sistema. Amerika je njegovoj porodici pružila priliku "potrage za srećom"; ta ista Amerika uskratila je nekim svojim građanima osnovna prava čim se osjetila ugroženom i napadnutom i zatvorila ih u logore. Njegov liberalizam nikada nije bio naivan, već je određen odbojnošću prema svakom relativizmu.

Godine 1974, pošto je diplomirao na Kornelu i krenuo na postdiplomske studije iz komparativne književnosti, Fukujama je nekoliko mjeseci proveo u Parizu, gdje je učio od vodećih francuskih teoretičara tog vremena – Rolana Barta, Žaka Deride i njihovog kruga. Kao učenik Alana Bluma, Fukujama je intelektualno oblikovan klasičnom političkom filozofijom i zato je dolazak u samo središte postmodernizma doživio kao snažan potres. Ono što je iz tog flerta sa francuskom teorijom ponio sa sobom sažeto je u razgovoru koji je vodio sa književnom teoretičarkom Julijom Kristevom, koja ga je uvjeravala da je "Staljin imao pravo". Pariz ga je naučio šta ne želi da bude. Pobjegao je od poststrukturalizma (bez osvrtanja) u RAND korporaciju i oblast bezbjednosnih studija, uvjeren da su u dobu definisanom uzajamno zagarantovanim uništenjem velikih sila strateški analitičari, poput tvrdog realiste Alberta Volstetera, rijetki preostali razumni ljudi.

Fukujama je postao slavna ličnost sa 36 godina, zahvaljujući knjizi koju je malo ko pročitao, mnogi pogrešno protumačili, ali o kojoj su svi imali nešto da kažu. Knjiga "Kraj istorije i posljednji čovjek" (The End of History and the Last Man, 1992) bila je definisana svojim naslovom. Bio je to naslov koji je mnogo objećavao, a dok je njen autor bio zaokupljen sudbinom posljednjeg čovjeka, svi ostali raspravljali su o kraju istorije. Druga, zanemarena polovina naslova bila je mnogo važnija od prve.

Izraz "posljednji čovjek" Fukujama je pozajmio od Ničea i upotrijebio ga da postavi pitanje šta liberalna demokratija čini ljudskom duhu kada pobijedi. Ali upravo je poruka o "kraju istorije" od njega napravila poznato ime. Svoju neočekivanu slavu on je nosio tako što ju je ignorisao i koristio za intelektualnu nezavisnost. Dok su ga drugi neprestano pitali da li i dalje vjeruje da je istorija završena, on je sebi postavljao sasvim drugačija pitanja.

Fukujama sebe predstavlja kao intelektualnog zanatliju – čovjeka koji umje da obrađuje drvo i sam izrađuje svoj namještaj – i kao klasičnog društvenog naučnika, za koga su ideje hipoteze koje treba provjeravati. "Uvijek sam više volio fotografiju od slikarstva, piše on, zato što fotografija bilježi nešto što je neko zaista vidio."

Najdramatičniji dijelovi njegovih memoara opisuju Fukujamin raskid sa njegovim neokonzervativnim okruženjem povodom rata u Iraku.

To nam takođe omogućava da "U carstvu posljednjeg čovjeka" čitamo manje kao lične memoare, a više kao unutrašnji monolog liberalizma nakon Hladnog rata. Kritičari i dalje tumače "kraj istorije" kao proslavu pobjede Zapada. Ali Fukujama nas podsjeća da je američki duh vremena s kraja osamdesetih bio deklinistički, a ne trijumfalistički. Intelektualni bestseler tog trenutka bila je knjiga Pola Kenedija "Uspon i pad velikih sila" (The Rise and Fall of the Great Powers), anatomija imperijalnog širenja. U tom kontekstu, Fukujamin optimizam predstavljao je suprotnu poziciju – a nigdje pesimizam nije bio više ukorijenjen nego u neokonzervativnim krugovima kojima je tada pripadao.

Иван Крастев

-Пешчаник

Promjene u svijetu iz 1989. bile su formativne za Fukujamu i imale ključnu ulogu u tome kako je moderni liberalizam počeo da definiše i doživljava samog sebe. Ono što se dogodilo u istočnoj Evropi, Fukujama tumači kao univerzalan trenutak, kao približavanje koje je politički ujedinilo svijet.

Ali, kao što je antropolog Kliford Gerc predvidio 1995. godine, poredak koji se tada rađao na međunarodnom planu nije bio određen konvergencijom i masovnim usvajanjem zapadnih modela, već opsjednutošću identitetom i razlikama, gdje će na površinu izbiti "bujica nejasnih podjela i neobičnih nestabilnosti". Za njega je svijet nakon Hladnog rata morao da se suoči sa dva ključna pitanja: "Šta je zemlja ako nije nacija?" i "Šta je kultura ako nije konsenzus?"

Fukujama se danas teško nosi sa Gercovim pronicljivim uvidima, a u potrazi za odgovorima ponovo je otkrio državu kao nezaobilaznu instituciju svakog liberalnog društva. Kako biti liberal nakon kraja univerzalizma, u trenutku kada se kraj istorije preobrazio u nešto nedvosmisleno mračnije? Da bismo na to smisleno odgovorili, moramo ponovo promisliti 1989. godinu – i shvatiti je ne kao kraj istorije, već kao godinu koja je ukinula budućnost.

Ono što je Hladni rat činilo izuzetnim nije bio sudar dvije vizije budućnosti, već činjenica da su oba protivnika bila uređena prema jednoj jedinoj viziji. Komunizam i liberalizam bili su suprotstavljeni glagolski oblici iste gramatike. Dijelili su temeljnu pretpostavku moderne politike: da sjutra nije samo drugačije od danas, već bolje, i da ljudi imaju moć da ga oblikuju. Budućnost nije bila horizont, već projekat – ili, preciznije, suparnički projekti. Legitimnost je bila pozajmljena od vremena koje još nije nastupilo. Upravo je to činilo 20. vijek istovremeno toliko političkim i toliko ubilačkim.

Godina 1989. riješila je tu raspravu. Ono što slijedi iz politike koja više ne gleda u sjutra već nam je poznato. Kada je odredište unaprijed utvrđeno, politika se svodi na administraciju, a strasti koje su nekada bile uložene u budućnost sele se u prošlost: sjećanje, identitet, obnovu, objećanje ne boljeg već izgubljenog svijeta. Nostalgija je ono što politika radi kada budućnost više nije dostupna. A kada se budućnost ipak vrati, vraća se kao prijetnja, a ne kao projekat – klimatski kolaps, migracije, vještačka inteligencija, rat – kao nešto od čega se treba osigurati i što treba preživjeti, a ne kao nešto što treba izgraditi.

(Financial Times, prevela Luna Đorđević; Peščanik.net)