Pred erupciju

Piše: mr Stevan Gajević

Njegov zadatak bio je da prati podrhtavanja tla, dim, pritisak i znakove moguće erupcije. Posmatrao je planinu koja je danima pokazivala nemir, ali je ipak djelovalo da ima još vremena do erupcije. Kada je erupcija konačno počela, sve se dogodilo u svega nekoliko trenutaka. Bočni udar vulkana bio je silovit, brz i razoran. Naučnik koji je prvi upozorio svijet nije uspio da se spasi.

Upravo u tome leži važna lekcija našeg vremena. Veliki potresi rijetko dolaze bez najave. Znaci upozorenja postoje mjesecima, nekad i godinama, ali ljudi se naviknu na podrhtavanje. Počinju vjerovati da će se opasnost sama smiriti, da sistem može još dugo izdržati i da se ništa dramatično neće dogoditi (po principu "dako se konačno smiri").

Danas svjetska ekonomija podsjeća upravo na takav vulkan. Ispod površine rastu pritisci: dugovi su rekordni, kamatne stope visoke, inflacija uporna, geopolitičke tenzije sve češće, a tržišta kapitala i dalje pokušavaju da glume normalnost. Na površini djeluje kao da je sve pod kontrolom. U dubini, pritisak raste.

Stevan Gajević

Dan, arhiva

Mnoge do skoro razvijene države danas žive od mita o sopstvenoj snazi. Njihove ekonomije više ne nose teret dugova kroz rad, proizvodnju i stvaranje nove vrijednosti, već kroz beskrajno prepakivanje starih obaveza u nove hartije, nove rokove i nove iluzije. Savremeni poredak više nije kapitalizam stvaranja, već civilizacija odlaganja računa. Dug raste, a snaga opada. Fasada ostaje ista, ali temelji klize kao iz poznate pjesme iz 1986. koja je Jugoslaviju vidjela na pravi način.

Centralne banke, ti savremeni hramovi finansijske magije, nalaze se pred izborom koji nije izbor. Ako štampaju novac i obaraju kamate, ubrzavaju inflaciju i osiromašenje stanovništva. Ako kamate drže visoko, guše privredu, smanjuju investicije i otkrivaju prezaduženost država koje su godinama glumile stabilnost. Poenta je da one više ne upravljaju krizom, one samo biraju oblik njenog ispoljavanja.

Narodima se i dalje prodaje priča o "najsigurnijim ekonomijama", o nedodirljivim finansijskim centrima, o nepogrešivim rejting agencijama, o najrazvijenijim državama svijeta. A svijet je već više nego jednom vidio kako se ta procesija urušava. Film "Opklada veka" je običnom čovjeku pokazao ono što su upućeni odavno znali: da se rejtinzi kupuju, odgađaju, prilagođavaju i politički tumače. Rejting nije uvijek mjera istine, već često potvrda pripadnosti imperijalnom krugu.

Danas gledamo još dublje poniženje starog poretka. Sile koje su decenijama drugima dijelile lekcije o fiskalnoj disciplini same obilaze svijet tražeći novac za zatvaranje sopstvenih budžetskih provalija. Oni koji su nekada propisivali pravila sada mole za likvidnost. Oni koji su sudili drugima sada zavise od tuđih rezervi. Istorija zna biti ironična, ali nikada nije nepravedna.

Zato bi bilo dobro da budemo svjesni, da je došao čas velikog preispisivanja tabela moći. Kreditni rejting više neće moći da počiva na zastavi, na nosačima aviona, na staroj slavi ili na medijskoj hipnozi. Moraće da se vrati onome što je oduvijek bilo jedino mjerilo: radu, proizvodnji, rezervama, disciplini i povjerenju. Mnoge današnje veličine silaziće niže, a neki tihi i prezreni uspinjaće se više.

Slabljenje institucija: Tiha kriza savremenih društava

Jer u času kad vulkan dugova i emisije proradi, ne broji se ko je imao najveću reklamu, već ko je stajao na čvrstom tlu.

Berze, globalno gledano, još uvijek šalju optimistične poruke, čak ne reaguju na geopolitiku, ali istorija nas uči da tržišta često posljednja priznaju problem. Pred svaku veću krizu postojao je narativ da je "ovoga puta drugačije". Najčešće nije bilo.

Kriza se, međutim, ne mora pojaviti kao jedan veliki prasak koji svi odmah prepoznaju. Mnogo češće dolazi kao niz udara koji se sabiraju: prvo skuplja energija, zatim skuplji transport, potom skuplja hrana, pa na kraju skuplji novac. Rat tada ne ostaje na dalekom frontu, već ulazi u račun za gorivo, u cijenu hljeba, u ratu kredita i u budžet svake porodice. Ono što djeluje kao geopolitika, vrlo brzo postaje kućna ekonomija.

Posebno osjetljivo pitanje jeste hrana. Savremena poljoprivreda zavisi od goriva, đubriva, logistike, pomorskih ruta i stabilnog finansiranja. Kada poskupi energija, poskupljuje proizvodnja; kada se poremete luke i transport, kasni isporuka; kada porastu kamate, pada ulaganje u narednu sezonu. Zato se u krizama ne pojavljuje uvijek potpuna nestašica, već najprije smanjena ponuda, slabiji izbor robe, povremeni prekidi snabdijevanja i nagli rast cijena osnovnih namirnica. Za uvozno zavisne zemlje to je posebno opasno, jer ne kupuju samo hranu, već i tuđu sigurnost.

Drugi talas udara dolazi kroz tržište rada. Kada energija i zaduživanje poskupe, kompanije prvo odlažu investicije, zatim smanjuju troškove, a potom broj zaposlenih. Najranjiviji su sektori vezani za potrošnju, trgovinu, građevinu, transport, turizam i usluge. Kriza zato ne mora odmah zatvoriti fabrike, ali često tiho gasi nova zapošljavanja, smanjuje sezonski rad, reže bonuse, skraćuje radno vrijeme i povećava nesigurnost zaposlenih. Ljudi najprije osjete strah od gubitka posla, a tek potom statistika prizna pad zaposlenosti.

Posebno je opasno što se ratni šokovi danas naslanjaju na već postojeći problem prezaduženosti. Kada kamate rastu, države ne stradaju samo zato što imaju dug, već zato što stari dug moraju zamijeniti novim i skupljim dugom. Tu se vulkan otvara: budžeti ne pucaju odjednom, već kroz kamate, refinansiranje, slabiji privredni rast i sve manje prostora za socijalnu politiku, investicije i razvoj. To je spora kriza, ali često razornija od nagle, a možda i više manjih potresa kao uvod u jedan veći.

U takvom svijetu logično se nameće pitanje: gdje je Crna Gora, i gdje smo mi kao pojedinci u toj geometriji potresa?

Crna Gora je mala i otvorena ekonomija, oslonjena na turizam, uvoz i strane investicije, a prije svega na pozajmice više nego što je na granici mogućeg, za jednu državu koja želi trajanje. To u mirnim vremenima djeluje kao prednost: novac dolazi spolja, sezona puni bilanse, statistika daje rezultat. Ali u vremenima globalnog potresa, takav model pokazuje svoju pravu prirodu – zavisnost. Mi ne proizvodimo dovoljno hrane, energenata ni industrijskih dobara da bismo u ozbiljnijoj krizi mogli mirno gledati u sopstvene resurse. Previše se oslanjamo na čekanje tuđih brodova, kamiona, gostiju i tuđih odluka. A tome možemo dodati i da svaki četvrti zaposleni, neposredno ili posredno, zavisi od javnog sektora. Kada takva ekonomija uđe u period globalne nestabilnosti, pitanje više nije samo koliki je dug države, već koliko država može nositi samu sebe.

Kad veliki sistemi brane sebe, oni ne pitaju male šta žele. Odluke se donose prema interesima velikih ekonomija, njihovih banaka, njihovih birača i njihovih dugova. Nama ostaje da se prilagodimo posljedicama. To je cijena modela u kojem se suverenost zamijenila udobnošću.

Vulkan svjetske ekonomije možda neće eruptirati sjutra. Možda će još godinama podrhtavati i upozoravati. Ali mudra društva se ne pripremaju kada lava krene niz padinu, već dok je planina još mirna.

(Autor je ekonomista)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"