Prezuvanje milosrđa

Piše: Milisav S. Popović

Ne može mu se uteći (jer, obilježio je modernu bihevioristiku). Za vas koji, poput mene, bučerišu franko-izražavanje (prosto nemam afiniteta za kroasane) – coup de grâce se približno izgovara "ku de gras", a doslovno znači "udarac milosti".

U vojnoj doktrini označava završni, odlučujući "grom" kojim se neko ili nešto konačno porazi. Finalno "dokrajčivanje" tokom postupka kazne ili iscrpljujuće borbe. Naravno, u pretkolonijalnoj literaturi izvorno je označavao samilosni udarac kojim se teško ranjenoj osobi prekraćuju muke.

I zbilja, izvorno i u originalnoj namjeri, coup de grâce je predstavljao samilost. Milosrdni čin prekraćivanja ropca.

No, nešto se usput dogodilo... fraza se (nakon 19. vijeka) sve češće počela pojavljivati u spisima "podivljalih" filozofa koji su iz ovog ili onog razloga odbijali da se drže "linearno" određenih pravaca epistemološke staze. Za sebe su govorili da su izvršili coup de grâce nad svojim umom i dušom, jer "njihov svečani duh" ne zaslužuju ostali. Usljed gnušanja zbog odsustva normalnosti i elementarne pristojnosti u svijetu, "ubili" su svaku dalju namjeru da čovječanstvu ponude nauk i poruke – i preslovili se u humanističku suprotnost. Njihov dalji rad se bazirao na tome kako "satrijeti"nedovoljno valjane pojedince. Bili su ubijeđeni da je krv "uprljana" i daleko prisutnija od "čiste". Te da će se uvijek gomilati ljudi koji izopačavaju sve što dotaknu, rađati djeca koja će rađati novu lošu djecu... a da će "svjetionicima" u društvu sve teže biti da opstanu. A bez njih, svijet bi propao.

Htjeli su da jednom zasvagda zaustave "degeneraciju" epoha.

Oholost, oholost je u samoj srži njihovog rada. Čak, i da je situacija nepopravljiva, sebi su davali za pravo da se "krajnje mjere" moraju izvesti – kako bi čovječanstvo dočekalo "zlatnu zoru". Zato se i njihovi radovi (tomovi i tomovi) vode pod edicijom "Novo jutro". Literatura je u cjelosti uništena između dva rata... odlukom tadašnjeg tek formiranog "Društva naroda" (koji će prethoditi današnjem UN). Imena su, očekivano, zabranjena, izbrisana iz registra naučnog indeksa. Opet, oholo s naše strane... jer, tako su samo "promovisali"njihovu misiju. Ideja je preživjela.

Milisav S. Popović

Dan

Ostao je sačuvan dio njihovog manifesta... koji je zapravo više sadržaj poglavlja kojih više nema. Decidno se navodi obaveza selekcije unutar društva "ko i kako smije da glasa". U namjeri da sačuvaju demokratičnost i zdrav poredak, smatrali su da neobrazovani i "iskvareni" pojedinci nikada ne bi smjeli da budu dio postupka odlučivanja/biranja. "Njihov glas ne smije da bude izjednačen sa glasom valjanih građana". Druga stvar koja je udarala u fundament društva kakvog danas poznajemo ispisala je: "onemogućiti lošima da se razmnožavaju, a dobri da imaju obavezu da ostave potomstvo". Tu je momenat "zaprljane" i "čiste" krvi već zašao u nešto, što će koju godinu kasnije svijetu biti predstavljeno kao "eugenika".

Pravac je na papiru – umro. Sporadični djelovi i citati su isključivo ostali kao "ogledni primjeri" na Institutima. Neko ih tu i tamo pomene kao "mrlju" unutar humanizma. Diskurs oko toga je nestao... ili se samo čini.

Jer, profilisanje je prvo evidentiralo, i ponudilo drugim naukama uvid u jedan fenomen koji je zabilježen... a u poslednjih dvije decenije postaje frekventniji. Naime, kod određenog broja ljudi primijećeno je nešto što su nazvali "coup de grâce - sindrom milosrdnog samouništenja". Pazite, ne "milosrdno uništenje" drugog – već sebe.

Efekti i indikatori su zabilježeni... i izreda se obrazac ponavlja. A kako se opisuje? Paradoksalno jasno i istinski tužno... Očitva se kod "izuzetnih pojedinaca". Ne kod ološi, već kod krilatih duša. Kod njih se spontano (ne znano kako) uključuje psihološki odbrambeni mehanizam u kojem izrazitu empatičnost, nakon ponavljanih iskustava emocionalnog iskorišćavanja, razočaranja ili povređivanja, svjesno nastoje da odstrane. Izgrađuju novu ličnost. Postaju hladni, surovo nezainteresovani za druge i ponašaju se prema svijetu formulom "nema više uzvraćana hlebom na tvoj zavrljačeni kamen".

Mehanizam se zove i postempatička oštrina. I toga su svjesni... A obrazloženje je jednako i opravdano i porazno: nikada više ne dozvoliti da me ono najbolje u meni učini bespomoćnim.

I tako društvo moje dobro... ostavljam vama teret razumijevanja. Negdje u "marginama" novog doba se upisuje da se kod "milodušnih" razvija tzv. adaptivni coup de grâce: fino čeljade prestaje da bude naivno magare i uči da "nadigra" pogane. Ne, ne gubi sposobnost saosjećanja, već pravo drugima da to zloupotrijebe. A time se ovo vaskoliko polje, po kojem šetamo, sužava za topla pristaništa.

Samo još ovo...

Oko vas su ljudi, koji su ubili u sebi najbolje i najljepše... zbog vas.

(Autor je književnik)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"