Tiranija političke većine

Piše: Nik Gašaj

Dakle, većinska demokratija i duga vladavina većine u društvima koja su duboko podijeljena, dovodi do diktature većine i građanskih razdora, a ne do demokratije i etnokulturne pravde. Aristotel je prvi postavio problem koji je kasnije postao poznat kao problem "Tiranije većine", koji je izuzetno značajan za našu temu. Dakle, još antički mislioci smatrali da ako većina odlučuje, vodeći računa samo o interesu te većine (a ne, dakle, i preostale manjine), onda je to iskvareni oblik vlasti.

Od XVIII vijeka počinje sve više da se ukazuje na opasnost većine i, u vezi s tim, o pravima manjina – političkih, vjerskih, interesnih i dr. Na opasnost tiranije većine ukazivao je i američki teoretičar Džems Medison, koji je i postavio pitanje, da li odluka većine uvijek znači pravo zbog toga što uvijek ima ispravnu sadržinu ili zbog toga što s većinom uvijek ide sila. Pošto nije prihvaćeno da sila čini pravo, onda i ono za šta se zalaže većina ne mora automatski da bude ispravno. Franc Nojman na jednom mjestu piše da zlo koje podržava većina ne postaje time dobro, nego veliko zlo. Takođe, analitičar demokratije u Americi, Aleka de Tokvil upozorava na ozbiljne posledice jednakosti koje mogu donijeti opasnost od "tiranije većine" po individualne slobode. Dalje, Stjuart Mil je izražavao strah od "tiranije većine". Mil je bio peokupiran i problemom kako ostvariti demokratiju koja neće dovesti do vladavine mediokriteta već će obezbijediti izuzetno mjesto znanju i određenim uspostavljenim interesima. Smatrao je da odluka koju donosi većina ne mora biti najmudrija i, s druge strane, ta odluka može povrijediti interese(ili osjećanja, identitet) manjine.

 Nik Gašaj

arhiva

Mora se uzeti u obzir to da moderna ustavna ili liberalna demokratija nije oblik neograničene vlasti nego su prava manjina, pa i političkih i ideoloških neistomišljenika i protivnika, važna korekcija prava i vlasti većine. Ta vrsta demokratije se takođe sprovodi (1) u skladu sa utvrđenim pravilima(ustavnim) i (2) u interesu svih, a ne samo onih koji vlast međusobno dijele i vrše. Ako ova dva uslova nisu ispunjena, takvu vladavinu većine veliki mislioci su nazivali vrlo pejorativnim imenima – ohlokratija ili mobokratija, a i noviji pisci su o takvom sistemu pisali kao o rđavom i upozoravali na opasnost od mogućeg "izbornog despotizma", tiranije većine, partokratije, populističke demokratije kakva je u istoriji poprimila oblik cezarizma, odnosno bonapartizma. Multikulturalizam traži takvu šemu političkog društva koja priznaje jednaku vrijednost svih stabilnih i životnih zajednica koje postoje u društvu. Dakle, u multikulturalnom društvu, mada su snage pojedinih zajednica različite, što svakako utiče na rješavanje problema i moguće solucije, nijedna zajednica nije unaprijed ovlašćena da državu i političko društvo predstavlja isključivo kao svoje. Crna Gora je heterogena, višenacionalna, multikulturalna i multikonfesionalna država. Ova naša raznolikost predstavlja civilizacijski potencijal za uspostavljanje mostova između raznih naroda i religija u regionu i za široke integracione procese u Evropi i svijetu. Takođe, ta raznolikost predstavlja i objektivni duh državne zajednice koji se mora poštovati i uvažavati. Naime, naše pluralno društvo nameće imperativ državi da uspostavlja i izgrađuje normativna i institucionalna rješenja, koja će jamčiti ravnopravnost i jednakost svih građana Crne Gore u ostvarivanju ljudskih i manjinskih prava u skladu sa međunarodnim standardima. A ti standardi se ogledaju u međunarodnom pravu, kao i u pozitivnoj praksi savremenih demokratija. Ne može se govoriti o demokratiji, slobodi i pravdi, ukoliko nema poštovanja razlika, a ljudi kao pojedinci i kao grupe, po mnogo čemu se razlikuju. Ali bitne razlike, kada se radi o ljudskim pravima i slobodama su nacionalne, etničke, kulturne, jezičke i vjerske osobine pojedinih grupa koje mogu biti, a na žalost, najčešće i to jesu, osnov za diskriminaciju. Stoga, bez nacionalne ravnopravnosti u multietničkim društvima, kao što je Crna Gora – nema ni građanske, ni ljudske jednakosti, ni demokratije ni pravne države. Ako želimo demokratizaciju društva, ako hoćemo jednakost i ravnopravnost građana i svih nacionalnosti, onda treba da izgrađujemo takav politički sistem, kod kojeg će postojati ustaljen i organizovan mehanizam za zaštitu i promovisanje ljudskih i manjinskih prava. Nemoguće je stvarati nove demokratske odnose i integrisati se u evropske i evroatlantske tokove, a zadržavati stara institucionalna rješenja i konzervativnu političku svijest. S tim u vezi, neophodno je transformisati podaničku svijest i autoritarnu političku kulturu, kao nasleđe prošlosti, koje očito opterećuju perspektivu demokratije kod nas.

Građanska ili nacionalna država

Crnoj Gori kao multinacionalnom i multikulturalnom društvu je potrebno konsensualna demokratija i mehanizam uravnotežavanja. A obrasci ravnoteže u značajnoj mjeri su postali i stvar političke kulture. Za heterogena, multikulturalna i podijeljena društva, kao što je kod nas, najprikladnije je liberalno – komunitarni tip političkog sistema, što, podrazumijeva uvažavanje dva principa: autonomija građanina i apsolutna ravnopravnost svih naroda koji žive u Crnoj Gori. To opredjeljenje neophodno je odraziti i u pravnom sistemu Crne Gore. Dakle, pravni sistem države mora se prilagođavati društvenim i političkim potrebama i uslovima, među kojima su i oni koji se tiču, realnih društvenih snaga i realnih društvenih odnosa, ekonomske i društvene infrastrukture, nacionalne strukture stanovništva, društveno – istorijske i kulturne klime i sl. I da zaključim: svima treba biti jasno da Crna Gora ima budućnost jedino ako bude demokratska i pravna država, i ako u njoj budu svi građani i svi narodi ravnopravni i slobodni, i to ne samo u formalno-pravnom smislu, nego i u stvarnosti, u fakticitetu i da pravne norme zažive u praksi, jer poštovanje prava drugih, udovoljavanje različitostima, dosljedno ostvarivanje ljudskih i manjinskih prava, pretpostavljaju bitne pretpostavke za obezbjeđivanje stabilne demokratije i interetničke tolerancije, kao i uključivanje Crne Gore u evropske integracije.

(Autor je akademik)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"