Tjeranje vjernika u "paralelne svjetove?"

Piše: prof. dr Dragan Jakovljević

Nedavno gostovanje u pravoslavnom svijetu poštovane relikvije Bogorodičinog pojasa u Beogradu pobudilo je interesovanje ne jedino u Srbiji, već i u regionalnoj javnosti. Povodom toga, prema religiji inače u principu pozitivno opredijeljena saradnica Etnografskog instituta SANU u Beogradu, Aleksandra Pavićević je u Politici od 15.6.2026 objavila zapaženi komentar "Paralelni svjetovi (savremenog) srpskog društva". U njemu je kao središnju tezu istakla:

"Ljudski život na našim prostorima ne vrijedi mnogo, te su svi ti obeshrabreni, namučeni, poniženi, izgubljeni, bolesni, obespravljeni, ranjeni, uplašeni, optuženi ljudi, kojima je jasno da od zemaljskih vladara ne mogu očekivati nikakvo dobro, stali u red i svoj pogled upravili ka Nebu." 

Na tu tezu nije bilo nikakvih osvrta, premda je u više pogleda izazovna. Imajući u vidu aktuelnu političku situaciju u Srbiji, dala bi se tako naslutiti i vjerovatna politička pozadina takve teze. Tako autorka tvrdi, da se građani Srbije već dugo nalaze u stanju "kolektivne traume", uslovljene m.i. i "urušavanjem države i svega onoga što ona treba da bude za svoje građane", te proziva "političko okorišćavanje o svetinju" primjećujući, da su "političke vođe vazda šurovale sa crkvom". Pri čemu ona pak izbjegava da otkrije na koje to "zemaljske vladare" sa "naših prostora", od kojih eto nije za očekivati "nikakvo dobro", misli. Ko to zapravo "ponižava", "obespravljuje" i čak "plaši" stanovnike? Čijom to odgovornošću članovi savremenog srpskog društva navodno traže pribježište u paralelnom svijetu hrišćanskog predanja? Zar ljudi u Srbiji ne proživljavaju stoljećima tu tradiciju i kroz svoj svakodnevni život u društvu, bez učaurivanja u bilo kakve zasebne "paralelne svjetove"? Recimo, učestvujući u liturgijama, proslavama velikih vjerskih praznika, odajući poštovanje vjerskim relikvijama (poput pomenute) ... Štaviše, i u okvirima samih vjerskih učenja se izvorno zastupa svojevrsno prožimanje ovostranosti i onostranosti, zemaljskog života ljudi i transcendencije – umjesto potpunog rascjepa na "paralelne (uzajamno izolovane i u sebi zatvorene) svjetove". Na primer, djelovanje transcendencije, Božje promisli, takođe kroz odvijanje tokova ljudske istorije.

Plasirajući na jedan srazmjerno neobičan način svoj po svoj prilici negativan stav prema aktuelnim političkim zvaničnicima Srbije – na koji inače ima demokratsko pravo – autorka teksta izgleda ne mari za to što se sa onakvim objašnjenjem činjenice iskazanog visokog poštovanja prema kultu Bogorodice te sa time povezanog upravljanja pogleda "ka Nebu" (tj. transcendenciji), praktično utire put otklizavanju u pravcu degradiranja samog religijskog shvatanja svijeta. U skladu sa startnom pozicijom radikalnog kritičara religije Ludviga Fojerbaha (1804-1872), da je svekolika tajna teologije zapravo u antropologiji. Dakle, da citiranom tezom religijsko opredjeljenje ljudi svodi na okolnost njihovog nezavidnog zemaljskog egzistencijalnog stanja, ovozemaljske i društvene otuđenosti, u tome vidi glavni motiv i uporište vjere. Što bi onda vjerovatno ujedno podrazumijevalo, da pri povoljnijem egzistencijalnom stanju ljudi, ne bi ni bilo nikakvog rezona za religijsku vjeru. Dakle, za "upravljanje pogleda ka Nebu". A to je već dobro poznati, kod ateističkih tumača omiljeni način objašnjavanja ljudske sklonosti ka religiji. Praktikovan stoga, jer redukovanjem mogućih rezona za vjerovanje u Božanstvo upravo otvara put negiranju njegovog realnog značenja, a time i ateističkom pogledu na svijet kao supstitutu. Vidljivo je, kako jedno političkim emocijama nošeno hrljenje ka plasiranju kritike zemaljskih vladara sa naših prostora može uputiti u pravcu ateističkog obezvređivanja kognitivne vrijednosti religije. Inače, u kolegijalnoj javnosti Pavićević važi kao pristalica sociologa Đ. Šušnjića, koji zastupa tezu, da sama sociologija religije "radi na tome da se iskorijeni religijska tradicija" – od koje se ona nikada nije lično distancirala u javnosti.

Jakovljević

Sama njena implicitna kritika "zemaljskih vladara" u savremenom srpskom društvu po svemu sudeći ostaje ovdje zakamuflirana, prikrivena iza prikaza narodnog poštovanja pojasa Bogorodice. Teško je u tome vidjeti nešto drugo, do očitovanje jednog u osnovi oportunističkog intelektualnog stava, koji bi se pritom smio sastojati u prećutnoj kalkulaciji, da bi otvoreno iznošene političke kritike u javnosti moglo u izvjesnoj mjeri nauditi osobnim interesima autorke. Stoga je onda rađe valjalo zamaskirati vlastitu kritiku "zemaljskih vladara" savremene Srbije, umjesto njenog otvorenog izražavanja. Takav intelektualni stav bi se svakako mogao smatrati upitnim. Korektnije bi, naprotiv, smjelo biti, javno stati iza svog eksplicitnog formulisanog političkog gledišta, konsekventno ga zastupati, bez obzira na eventualna izvjesna nepovoljna povratna dejstva po autora.

Priča oko recepcije citiranog kontroverznog shvatanja saradnice jednog od instituta najviše akademske ustanove u Srbiji, formulisanog kroz obiman i ambiciozan tekst u "najstarijem dnevnom listu na Balkanu", ima i svoj medijski aspekt. Naime, nasuprot deklarativno zagovarane "otvorenosti" svih, pa tako i štampanih medija u današnjoj Srbiji, pokazuje se na djelu da njihova zatvorenost i te kako ostaje prisutna. Tako ovaj kritički osvrt (u skraćenoj verziji) nije mogao biti objavljen niti u formi reagovanja čitalaca u samom listu "Politika". Niti bi to prema svim relevantnim iskustvima bilo moguće u opozicionom listu "Danas". Dnevni listovi kao i nedjeljnici u Srbiji običavaju objavljivati samo gledištva autora koji ispunjavaju kriterijum ličnih poznanstava, umreženi su u uticajne beogradske klanove bliske medijima, ili koji su politički istomišljenici svagdašnje redakcije. To je pak jedno dosta obeshrabrujuće stanje medijskog prostora, koje kao da nas vraća u neka ranija vremena, za koja vjerovasmo, da smo ih u međuvremenu definitivno napustili.

Time se nezavisnim intelektualcima u Srbiji uskraćuje mogućnost kritičkog reagovanja na gledišta objavljena u štampanim medijima, predstavljanja alternativnih shvatanja o određenim pitanjima od značaja. A svemoćni urednici i redakcije praktično preuzimaju ulogu idejnog cenzora. Na sadašnjoj medijskoj sceni Srbije nije, nažalost, na vidiku neka bitnija promjena takvog, neuzvišenog stanja stvari u doglednom periodu. Naime s obzirom na potrebu afirmisanja "komunikacijske racionalnosti"(J. Habermas) preko susretanja, sučeljavanja i odmjeravanja različitih mišljenja. Pri čemu pored mogućnosti saglašavanja opstaje i mogućnost konfrontiranja i disensa, unutar ukupnih komunikacijskih procesa u demokratizovanim društvenim kontekstima. U odnosu na poslednje, poznati njemački sociolog Ralf Darendorf je s pravom utvrdio, da u pogledu njihovog intenziteta podložni kontroli sporovi mišljenja mogu štaviše djelovati i kao specifični činilac društvene dinamike.

(Autor je redovni univerzitetski profesor u penziji)