Uz Blagovijesti

Piše: Vojislav Bulatović

Ne znam kako je bilo te godine s pticama i ljiljanima, ali djecu je Bog očito zaboravio. Djece je bilo po cijelom gradu, po mostovima, oko dućana, po jarcima ukraj puta, oko kasarni...

... Uz gradsku djecu pridolazila su nova sa sela iz okolice. Svakim danom ih je bivalo više. Mnoga se nisu više ni vraćala na selo, gdje je pored gladi bio i tifus, nego su ostajala u gradu i klatila se danju i noću. Na putevima koji vode u grad stajale su cio dan patrole i vraćale ih u sela, ali oni su zaobilazili stranputicom, gazili potoke i slazili preko uzoranih, vlažnih njiva i stizali u grad onako pocijepani, s korom crvene ilovače na bosim nogama i gladom u lakomim očima. Žandarmi su ih tukli i gonili ali ih hapsili nisu, jer ih ne bi mogli hraniti...

Vojislav Bulatović

privatna arhiva

... Otpaci jednog velikog evropskog restorana mogli su spasiti tu djecu, ali hrana je bila te godine nejednako razdijeljena po svijetu i pomoći nije bilo; umiralo se, prvo djeca pa stariji...

... I strašna je pomisao da će možda jednom ta djeca biti sablasni svjedoci na nekom strašnom sudu, gdje će se bolje gledati i pravednije suditi nego u aprilu godine 1917." Ivo Andrić, iz knjige "Nemiri"

Ljudi su se pobrinuli da ovaj milozvučni praznik, Blagovijesti, više asocira na crni petak, s obzirom na to da ga u nekom kontinuitetu prate strašne ratne igre i razaranja. Eto i ovog proljeća, uz ove Blagovijesti, bogovi rata se nadmeću, nebom, zemljom i morem, baš na prostoru gdje je Hristos rođen, gdje je širio svoju miroljubivu misiju, gdje je na krst razapet i gdje je vaskrsnuo. Na stranu to ko i kako vjeruje njegovom učenju, ali ta hipokrizija sve bezobzirnije potkopava i Hristosa i njegovo učenje. Ruski velikani Tolstoj i Dostojevski su ga, naprimjer, visoko uzdizali kao moralni orijentir čovjeka i kao tačku strahopoštovanja u obuzdavanju želja i namjera. Marksisti su religiju definisali kao "opijum za narod" a zato ima opravdanje u činjenici da vladajuće (klasne) elite ne zaziru u svojoj vladarskoj svemoći ni od Boga niti od vjerskih učitelja. Funkciju religije vide samo u duhovnom obuzdavanju i gušenju slobode masa.

Da se vratimo proljeću, aprilu i "gorkom talogu iskustva" (Kiš). Naše proljeće (na sjevernoj polulopti), je astronomski okvir za burna dešavanja među ljudima na raznim podnebljima kada destrukcija lomi sve granice, nagone i volje za životom i kad zaboravljamo na onu devizu: jedan smo rod. Mogli bismo da fantaziramo da se nešto dešava na našoj nebeskoj putanji u proljeće što ljude baca u ludilo rata i destruktivnosti (O tome nećemo ništa naći ni u obimnom djelu Eriha Froma "Anatomija ljudske destruktivnosti"). Mihailo Lalić je i svoj ratni roman nazvao "Zlo proljeće". Mjesec april je, dakle, neki putokaz za zlo u vremeplovu naše balkanske borbe za opstanak. U zaglavlju ovog teksta vidimo kako je Ivo Andrić u svojim mladalačkim pjesničkim "Nemirima"izdvojio jedan naš grozomorni april. Rodonačelnik nebeskih gromovnika, Adolf Hitler, želeći da demonstrira efikasnost i brzinu nebeske nadmoći odabrao je naš balkanski, srbijanski, prostor za poligon, zasipajući naš Beograd bez milosti avionskim bombama (nekada je to radio i Sulejman Veličanstveni topovima). Za ovaj pakleni plan Hitler (slučajno je i on German kao oni iz 1917.) je odabrao baš 6. april, dan uoči Blagovijesti, naravno – pravoslavne. Slučajno (!) istorija se ponavlja. Ne samo ona genocidna već i ona koja ruje po dušama jednog naroda.

Gdje je Biblioteka Njegoš?

Proljeće 1999. Bil Klinton, predsjednik SAD, pokreće ratnu mašineriju NATO. Ocijenio je da je inertna, neisprobana, pa je potrebno testirati. Za poligon ove operacije odabrana je Srbija (SRJ). Operacija bombardovanja je nazvana Milosrdni Anđeo. Ništa nije slučajno, treba se narugati a ne samo zadati udarac. Samo što nisu dodali: U ime Hrista! Začudo, vrhovnici katoličke crkve nisu protestovali zbog te zloupotrebe vjerskih pojmova čije se značenje precizno zna. Suvišno je napominjati šta je sve počinjeno u tom tromjesečnom orgijanju sa nebeskih visina. NATO bombarderi su baš uoči Blagovijesti pronašli i zgodno mjesto na jugu Srbije – gradić Aleksinac, da istresu sedam snažnih projektila u vrijeme kada su se ljudi spremali za noćni počinak (21.35). U gradu nije bilo vojnih ciljeva, pa stanovništvo nije očekivalo napade. Te nesrećne večeri poginulo je 11 civila dok ih je 50 ranjeno. Porušeno je i oštećeno oko 2.000 objekata. Zlikovci se nisu trudili da objasne ovaj slučaj, već su ga cinično stavili pod oznaku "kolateralna šteta". Naprotiv, oni su ga ubrojali u ratni uspjeh.

Ima li savremena ratna doktrina neku strategijsku formulu prema kojoj generali i planeri rata usmjeravaju svoje akcije i dalekosežne zadatke? Ono što prodire u javnost iz raznih izvora ukazuje samo da se države visokorangirane vojnopolitički i ekonomski, međusobno vagaju i odmjeravaju svoje uticaje na globalnom nivou. Otuda pojava da se vojna moć kombinuje sa ekonomskim uspjesima i specijalnim mjerama: sankcijama, carinama (naprimjer, Trampov carinski rat) što sve vodi permanentnoj distribuciji kontrole na globalnom nivou. Osvajački ratovi su uglavnom prošlost (podsjetimo se kako je Njegoš nabrajao slavne vojskovođe: Napoleon, Karlo, Bliher, Knez Velington, Suvorov, Karađorđe, Švarcenberg, i Kutuzov). Ono što doživljavamo nakon Drugog svjetskog rata, to su udari s neba sve moćnijim i "pametnijim" razornim silama. Gromovnici nanesu ogromne materijalne štete, unište vojne i civilne kapacitete, ostave ljudske žrtve, proglase pobjedu, i povuku se. Još dalje se ide kad se sve to kombinuje sa elementima državnog udara u napadnutoj državi (ubistvo lidera, promjena režima, i dovođenja na vlast novih lidera).

Ekonomisti kažu da se ratovanje ne isplati (sjetimo se nobelovca Džefrija Saksa), ali ne kažu šta učiniti s ratnom mašinerijom i vojno-industrijskim kompleksom, sa vrlo uticajnim faktorom tržišta oružja koji se smatra direktnim katalizatorom lokalnih i regionalnih sukoba? EU je proklamovala rusku opasnost kao ključni faktor da se povećaju izdvajanja za odbranu i snaženje vojne industrije. Zar to nije poziv na militarizaciju?

Toliko, uz Blagovijesti.

(Autor je magistar sociologije u penziji)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"