Život posle Mundijala

Piše: Aleksandar Apostolovski

Da li neko zna broj telefona Rodriga Ernandeza Kaskantea? Poznatiji je kao Rodri. Ako je onako savršeno kontrolisao sve linije španske reprezentacije, a djeluje kao dobroćudan momak, možda bi mogao da me posavjetuje u vezi s nekoliko stvari. Kako da platim račune koji su se nakupili, od infostana do registracije kola, kako da sklopim porodični mirovni sporazum o letovanju, okrečim stan, završim nekoliko administrativnih obaveza, što je daleko napornije nego igrati duboki presing i kontrolisati prostor argentinske teritorije, kako se ne bi dalo previše prostora Mesiju. 

To je utakmica koju nijedna televizija nikada neće prenositi. Nema uvodne špice, nema stručnih komentatora, nema onih grafika koje pokazuju posjed lopte, broj pretrčanih kilometara ili procenat uspješnih dodavanja. Inače te grafike u suštini ne otkrivaju ništa, osim što služe kao specijalni efekti.

Ipak, milioni ljudi igraju tu utakmicu svakog dana. To je liga svakodnevice i traje mnogo duže od 90 minuta, zaustavnog vremena, produžetaka i penala. Možda zato treba razmisliti da se nekoliko dana posle finala Mundijala proglase neradnim.

Zašto? Odgovor je jednostavan. Da se iz svijeta iluzija vrate u takozvanu realnost na terenu. Muškarac to obično shvati posle nekoliko dana, kad sve prođe. Prvog jutra posle Mundijala osjeti čudnu prazninu. Više od mjesec dana je trčao, skakao, patio, pobjeđivao i psovao.

A zapravo je sjedio na kauču u majici i vodio reprezentacije. Fudbal inače većinu muškaraca pretvara u neuračunljiva bića ili u Hamlete koji se, umesto lobanjom, igraju loptom. Bez obzira na to čime se bavili profesionalno i kakve su škole završili, kada počnu utakmice, svi su jednaki. Svađaju se s ekranom jer njegov igrač nije dao pas u pravom trenutku. Čak se i američki predsjednik Donald Tramp toliko uživio u fudbal da je odmah stručno provalio katastrofalnu taktiku engleskog selektora Tomasa Tuhela u polufinalnoj utakmici između Argentine i Engleske. Tuhel je uzgred Njemac, što je još čudnije. Može brat Donald da bude najmoćniji čovjek na svijetu, može da proizvodi i zaustavlja ratove, ali čim se malo unio u fudbal, odmah je postao strateg. I nije se zaustavio na sirotom Tuhelu, nego je htio da se umuva među španske igrače dok su podizali "Boginju". Španci su ga jedva sklonili u stranu, a da ne rizikuju da im poveća carine. Da li je Tramp opet pokazao svoju ekscentričnost ili je jednostavno reagovao kao svaki pripadnik muškog roda koji bi se tamo zatekao? Naravno da je u pitanju ovo drugo. Kad je u pitanju fudbal, ni najmoćniji čovjek nije sasvim pri sebi. Toliko mu se dopao Mundijal da sada predlaže da svaki sledeći bude u Americi.

I niko mu to naročito ne zamjera. Zato su neradni dani posle Svjetskog prvenstva u fudbalu prilično dobra ideja. Kako za šefove država, tako i za podanike. Zato što u ligi svakodnevice nema rezervnih igrača. Ni kada se veliki odluče za rat ili sklapanje kompromisnog mira. Ni kada nekom anonimusu pukne cijev u kupatilu, nema produžetaka. Nema čak ni izmijene.

Nauka je uspjela da pošalje čovjeka na Mesec. Ali koliko mi je poznato, još nije uspjela da objasni gdje je nestao majstor koji je obećao da stiže ujutru u deset. Majstor koji kaže: "Dolazim sjutra" i dalje predstavlja jednu od najvećih misterija civilizacije.

Ako stigne veliki račun za struju, pošten čovjek ne može da se pozove na VAR.

Čovjek današnjice je neka vrsta kućnog menadžera, radnika, psihologa, vozača, finansijskog savjetnika koji od žene dobije samo jednu rečenicu: "Kad već ideš do prodavnice, uzmi i..."

Te tri tačke su jedna od najvećih odgovornosti odraslog muškarca.

Jer iza njih može da se krije bilo šta. Hljeb, mlijeko, toaletni papir, krompir ili neko od sredstava za čišćenje. Ali obično je to nešto čega se sjetiš tek kada se vratiš kući. Ono što slijedi, jer te je spopao ugledni doktor Alchajmer, daleko je opasnije nego kad promašiš penal. Mesi ih je na ovom Mundijalu promašio dva, pa mu ništa ne fali. Osim još jedne "Boginje". I ne vjerujem da je ikada sišao u prodavnicu. Kao što nije ni Tramp.

Mesi i Tramp, recimo, ne znaju da postoje narodi koji imaju vojnu strategiju, postoje oni koji imaju ekonomsku strategiju, a postoje i oni koji jednom godišnje izvode najveću operaciju logistike poznatu savremenom čovjeku: pronalaženje pristojnog apartmana ili hotela na moru po cijeni koja neće izazvati porodičnu katastrofu. Ta operacija kod nas ima posebno ime. Zove se – ljetovanje.

Nigdje se ne susreću ekonomija, psihologija, geografija i filozofija tako precizno kao kada prosječna porodica iz Srbije krene da traži gdje će provesti deset dana odmora. Jer to više nije izbor destinacije, već pregovarački proces, kao da se brane ključni nacionalni interesi. Predstojeći izbori i kampanja su prava milina u odnosu na porodični izbor dobitne ljetnje destinacije. Sve počinje nevinim pitanjem: "Gdje ćemo ove godine?" A završava se tabelama, mapama i rečenicama koje zvuče kao da se odlučuje o budućnosti države i odbrani teritorijalnog integriteta i suvereniteta.

"Čekaj, ako krenemo u pet ujutru, izbjegavamo gužvu na granici, ali onda plaćamo dodatno noćenje." "Ako uzmemo ovaj apartman, uštedećemo sto eura, ali nema parking." "Ako idemo tamo, plaža je bolja, ali je hrana skuplja." "Ako ostanemo ovdje, možda nam se više isplati da ne idemo nigdje." I tako nastaje paradoks savremenog odmora.

Čovjek provede tri mjeseca planirajući kako da se odmori! Ali šta se dešava ako porodica izabere destinaciju dokle dosežu iranske rakete? Da, pa šta. Aranžman je duplo jeftiniji!

Danas je ljetovanje i naučna disciplina, sa fotografijama iz sedam uglova, sa komentarima gostiju i satelitskim mapama. Čak je i procjena koliko je minuta potrebno da se od apartmana dođe do mora strateška operacija od prvorazrednog značaja.

Tu tek nastaje problem. Jer udaljenost od mora nije samo geografska kategorija. Ona je i filozofska. "Dvjesta metara od plaže" može biti raj. Može biti i kazna. Sve zavisi od toga ko je izmjerio tih 200 metara koji se lako pretvore u kilometar ili dva. Za vlasnika apartmana to je ravna linija. Za roditelja koji nosi dete, torbu, suncobran, dušek, flaše vode i igračke koje će dete ionako izgubiti – to je ekspedicija.

Nekada se čini da čovjek ne ide na more, već učestvuje u programu preživljavanja. Ali kada konačno stigne, kada raspakuje kofere, kada prvi put izađe na obalu i vidi more, događa se nešto zanimljivo. Sve računice na trenutak nestanu. I euri i putarine i benzin i parking i ležaljke. Sve postane manje važno.

Aleksandar Apostolovski

Arhiva

Zaista postoji nešto u tom prvom susretu sa morem što čovjeka podsjeti da nije došao na ovaj svijet samo zbog obaveza. Možda je to razlog zbog kojeg ljudi i dalje idu, iako su vrućine nesnosne, pa se pitam, šta ću i ja ove godine tamo. Ali čak i tada, čak i na odmoru, savremeni čovjek teško uspijeva da pobjegne od sveta. Šta da radi sa mobilnim telefonom? Da ga baci u more i nahrani ribe? Telefon je zaista postao neka vrsta nevidljivog kofera koji svuda nosimo. Sa njim dolaze sve brige ovog svijeta. Dok sjedimo pored mora, sa druge strane planete neko objavljuje novi rat. Berze odmah reaguju. Političari se oglašavaju. A mi, sa nogama u moru, čitamo vijesti o stvarima koje ne možemo da promijenimo. To je možda najčudnija bolest našeg vremena. Imamo mogućnost da znamo sve, a da tražimo apartman ili hotel kao Sveti gral. Zašto nosimo teret informacija koje su potpuno beskorisne? Znamo šta kažu predsjednici država. Znamo koliko kinte ima Ilon Mask. Znamo šta kaže neka pjevaljka. Ali ponekad ne znamo da je osoba pored nas umorna. Da dijete želi našu pažnju. Da prijatelj već mjesecima ima problem.

Možda je upravo tu najveća lekcija kojoj nas uči Svjetsko prvenstvo u fudbalu. Više od mjesec dana gledali smo najbolje fudbalere svijeta kako se bore za jedan pehar, otkrivajući pred čitavim svijetom svoje mane, dileme, strahove ili talenat. Ali kada se sve završi, shvatimo da i svako od nas igra svoje prvenstvo. Neko se bori za posao, neko za zdravlje, neko za porodicu, neko samo za malo mira.

To nisu stvari koje će ući u istoriju i vjerovatno ih se niko neće sjećati, osim nas samih. Ali mi igramo svakoga dana velike derbije u ligi svakodnevice, dobijamo i gubimo velike utakmice i nijesmo ni svjesni da su to najvažniji golovi.

Otuda takva neuračunljivost dok gledamo Mundijal. Sve je tu. Pobjede i porazi, smijeh i suze, talentovani i netalentovani, pravda i nepravda, histerija i melanholija, bogati i siromašni, odlazak u penziju i konačno, život i smrt. I za one na terenu i za one pored televizora. I to sve zbog trčanja za loptom, odnosno jurnjavom bez smisla. Dakle, dođe mu na isto. I za Mesija i za Argentinca iz siromašnog predgrađa Buenos Ajresa koji je ronio suze za njim.

politika.rs

(Autor je novinar i kolumnista)