(VIDEO) Slavko Kalezić u emisiji "Optimista": Ulicama Podgorice hodao sam kao da sam u Njujorku

Iza sebe ima više od dvadeset singlova, Evroviziju, britanski X Factor, nastupe širom Evrope, Amerike i Australije, ali za sebe nikada neće reći da je pjevač.
- Ja sam školovani glumac, magistar dramskih umjetnosti. Od glume je sve krenulo i pozorište je moja najveća ljubav - kazao je Slavko.

Njegov odmor nikada nije samo odmor. Ljeto opisuje kao aktivno, kreativno i introspektivno vrijeme u kojem putuje, trenira, stvara, analizira prethodnu sezonu i priprema se za nove projekte. Kaže da voli da se vraća sebi, ali i da stalno pomjera sopstvene granice.

Veliko mjesto u njegovom životu zauzima sport. Još kao dječak bio je fasciniran atletikom i Olimpijskim igrama, a danas fizičku spremnost smatra važnim dijelom glumačkog poziva. Jer glumac, kaže, ne mora biti fizički spreman samo zbog izgleda – scena zahtijeva ogromnu izdržljivost, disciplinu i kontrolu.

Slavko priznaje da je njegovo najveće takmičenje zapravo takmičenje sa samim sobom. Ne zanima ga da bude bolji od nekoga drugog, već da iznova istražuje koliko još može da napreduje i koliko novih verzija sebe može da otkrije.

Jedan od njegovih velikih profesionalnih snova jeste i pravi mjuzikl u Crnoj Gori. Slavko smatra da kod nas još nijesu stvoreni pravi uslovi za takvu produkciju, jer mjuzikl nije samo predstava sa nekoliko pjesama – već jedan od najzahtjevnijih žanrova u kojem glumac istovremeno mora da glumi, pjeva i pleše, uz orkestar i plesački ansambl.

Evrovizija mu nije donijela finale, ali mu je, kaže, otvorila mnogo veća vrata. Slavko priznaje da je još tada znao da njegov uspjeh neće biti izmjeren samo brojem poena, već onim što će se dogoditi poslije tog nastupa.

A dogodio se britanski X Factor i produkcija Sajmona Kauela. Slavko se prisjeća i njihovog susreta i trenutka kada mu je jedan od najpoznatijih ljudi svjetske muzičke industrije rekao: „Mnogo mi se sviđaš. Ti tačno znaš šta hoćeš.“ Za njega je upravo ta rečenica vrijedila više od bilo kakvog ugovora.

Evrovizijski nastup morao je da pravi sa veoma ograničenim sredstvima, pa kaže da je umjesto skupih scenskih efekata „upalio sve svoje glumačke kapacitete“. Tako su nastali elementi nastupa koji se i danas pamte, a upravo je sposobnost da od malih mogućnosti napravi upečatljivu priču postala jedan od njegovih zaštitnih znakova.

Nakon Evrovizije nastupao je širom Evrope, u Njujorku, Sidneju, Melburnu i drugim svjetskim gradovima, gdje su ga čekali evrovizijski fanovi. Govori i o susretima sa ljudima iz svjetske muzičke industrije koji su mu potvrdili ono u šta je i sam dugo vjerovao – da njegov scenski izraz može da funkcioniše i mnogo dalje od granica Crne Gore.

Ipak, nikada nije imao želju da napusti Crnu Goru kako bi napravio međunarodnu karijeru.
- Ja sam ulicama Podgorice hodao kao da sam u Njujorku - kaže Slavko, objašnjavajući da ga sredina nikada nije gušila jer slobodu prije svega doživljava kao stanje svijesti.

Umjesto odlaska, želio je da iz Crne Gore pravi velike priče. Kaže da je upravo činjenica da je ostao ovdje, a ipak uspio da nastupa na velikim svjetskim scenama, za njega danas jedan od najvećih razloga za lično zadovoljstvo.

O popularnosti govori mnogo opreznije. Nikada, kaže, nije ušao u umjetnost da bi bio slavan i upravo mu savremena opsjednutost popularnošću često smeta. Društvene mreže omogućile su da gotovo svako postane poznat, ali Slavko vjeruje da se nešto mnogo važnije ne može napraviti preko noći – autentičnost.

- Postoji nešto što se zove autentičnost koja se gradi godinama - kaže Slavko. Zato mu nije važno da ljudi razmišljaju o njemu dok šeta ulicom, već želi da mišljenje formiraju onda kada ga vide na sceni.

Pozorište za njega nije samo posao, već mjesto koje bi trebalo da ima iscjeliteljsku snagu. Kroz svoje monodrame i predstave pokušava da stvori prostor u kojem će se publika smijati, plakati, preispitivati i makar na trenutak pobjeći od svakodnevice i „globalnog ludila“ koje nas okružuje.

Upravo zato svoje predstave opisuje kao neku vrstu rediteljske psihoterapije. Kaže da kroz njih najprije procesuira sopstvene emocije, a onda vidi da se isti proces prenosi i na gledaoce koji se iznova vraćaju njegovim predstavama.

Posebno emotivno govori o predstavi „Pismo ljubavi“, kojom je obilježio dvije decenije rada. U njoj je pokušao da u samo sat vremena spoji tragediju i komediju, smijeh i suze, ali i dio svega kroz šta je lično prolazio tokom dvadeset godina karijere.

Govori i o jednom od najtežih glumačkih iskustava – predstavi zasnovanoj na odnosu njegovog pokojnog oca i njega. Upravo tada je, kaže, morao da nauči važnu razliku između stvarne lične boli i glumačke tehnike. Glumac na sceni ne treba samo da pati, već da svjesno proizvede emociju koja će doprijeti do publike.

- Dok ja plačem na sceni, ja sam kao Slavko Kalezić zapravo presrećan – zato što vi plačete -  objašnjava on, govoreći o moći glumačke tehnike i odgovornosti koju umjetnik ima prema emociji koju prenosi publici.

Iako ima stalni angažman u Crnogorskom narodnom pozorištu, nikada nije želio samo da čeka da mu neko dodijeli novu ulogu. Zato je pokrenuo sopstvenu produkciju i počeo da pravi monodrame – stvarajući sebi prostor umjesto da čeka da mu ga neko drugi ponudi.

U životu i karijeri, kaže, mnogo toga je odbio. I danas priznaje da je možda čak ponosniji na stvari kojima je rekao „ne“ nego na neke kojima je rekao „da“. Jer upravo su izbori koje odbijemo često ono što najjasnije govori ko smo.

Prethodne epizode pogledajte OVDJE.