Ćuković: Savremeni Herostrat spaljuje dostojanstvo za lajkove

Skrolujući po društvenim mrežama, gubi konce vlastite egzistencije. Gubi iz vida smisao. Sve je manji, čak beznačajniji, sve češće čovjek je samo statista, pijun na tabli uskovitlalog globalnog nasilja oličenog kroz virtuelno, realno fizičko, pojedinačno, korporativno, društveno, medijsko, konzumerističko nasilje... No, da li treba pokleknuti, sagnuti se, ili ipak pokušati da se odupre opštoj malaksalosti i besciljnosti, koje se paradoksalno "pumpaju" u teretanama i kroz bjesomučno mjerenje ovih i onih parametara, i da li je umjetnost iskra, koja, ako ne može promijeniti, može pokrenuti pojedinca i društvo da učini nešto smisleno, razgovarali smo s Aleksandrom Ćukovićem, književnikom, kolumnistom, publicistom, esejistom, politikologom, doktorom filozofkih nauka, i urednikom časopisa "Stvaranje" Udruženja književnika Crne Gore.

• Živimo u eri u kojoj je lakše nego ikad postati "poznat". U knjizi "Herostratov asistent" dotičete se motiva destrukcije zarad slave. Šta radi današnji Herostrat?

– Današnji Herostrat, umjesto hrama, jednim klikom spaljuje sopstveno dostojanstvo na društvenim mrežama. Efes nam, stoga, više nije potreban, jer se monumentalnost zla i potreba za stravičnom zloupotrebom pamćenja preselila tamo gdje nam i um danas obitava - u džepove. Današnji Herostrat ne pali Artemidin hram, hramovi su ionako odavno pretvoreni u tržne centre ili parkinge, već sopstveni obraz, s tim što to radi pred publikom koja mu aplaudira dok gori. Međutim, razlika je u tome što je drevni Herostrat htio ime koje će nadživjeti vjekove, makar i u zabrani, dok moderni digitalni klovnovi traže 15 minuta pažnje u zamjenu za sopstvenu dušu, ne shvatajući da je ta instant vidljivost zapravo najsavršeniji oblik zaborava. Pomislite samo, kao društvo smo već stvorili naslage beskorisnog sadržaja i dok se borimo za vazduh ispod tog i takvog tresetišta, mi se pitamo šta to pak nije u redu?

• U svojoj nedavnoj kolumni pominjete "miris Sokrata i digitalno smeće". Da li je savremeni čovjek, gutajući gigabajte jeftine zabave na mrežama, dobrovoljno pristao na lobotomiju? Jesmo li postali društvo koje lakše vari Tik-Tok banalnosti nego ijednu duboku misao i da li je "teror razonode" postao savršeno oružje za pacifikaciju naroda?

– Nedavno je internetom odjeknula vijest koja savršeno oslikava terminalnu fazu našeg potrošačkog društva: ljudi na onlajn aukcijama kupuju opuške, bačene čaše, salvete i nasumično smeće prikupljeno oko mjesta gdje su se vjenčali Tejlor Svift i Trevis Kelsi. E sad, ako je Sokratu praštano što ne miriše na ruže jer je budio ljudsku svijest, šta će se sjutra reći o nama, koji mirišemo na skupe parfeme dok na internetu licitiramo za tuđe smeće?

• Vaša proza često nosi dozu autoironije i seciranja svakodnevice (poput "Pisca u kupatilu", "Straha od igre"). Ko je veći stranac u ogledalu – politikolog koji tumači rigidne sisteme moći ili pisac koji u "kupatilu" ogoljava vlastite iluzije?

– Veći je stranac, svakako, onaj koji pokušava da ogoli vlastite iluzije. Politikolog ima lak zadatak, on barata mrtvim strukturama, postocima, rigidnim mehanizmima moći i katkad tuđom glupošću ili nesmotrenošću, pa se lako sakriti iza fraza i privida objektivnosti. Pisac u kupatilu je, međutim, u nemogućoj poziciji. Tamo nema maski, nema geopolitike ni ideologija iza kojih bi se sakrio; tamo stoji oči u oči sa sopstvenim porazima, taštinom, zabludama i apsurdom činjenice da uopšte piše. Taj stranac u ogledalu ga gleda iskeženo.

Aleksandar Ćuković

-LAZAR RUZIC

• Najnovija zbirka nosi intrigantan naslov "Strah od igre". Od čega današnji čovjek zapravo najviše zazire kada čuje riječ "igra"?

– Od svega pomalo, ali ponajviše od sopstvene slobode. Igra zahtijeva rizik, prepuštanje, radost stvaranja bez garancije uspjeha, a moderni čovjek je panično opsjednut kontrolom i sigurnošću. Naučio je da obožava lance i svaki zrak slobode po automatizmu vezuje za opekotinu. S druge strane, postoji i ta gorka svijest da su pravila igre odavno namještena, pa nam se čini da igramo utakmicu čiji je ishod unaprijed poznat. Ljudi se stoga povlače u simulakrum, u sigurne zone, komuniciraju u balonima i, na kraju, odbijaju da se spuste u sebe. Ko nije pokušao da se spusti u sebe, taj se nije ni igrao, a ko nije poželio igru, nije ni živio. Dakle, život nije zadatak koji se mora odraditi, već misterija koja se mora proigrati. Zato ne volim ljude zadatka i šablona. Oni otimaju život ljudima oko sebe, odvraćajući ih od igre. Uostalom, oni su izmislili algoritme.

• Da li je demokratija danas samo elegantno pakovanje za sterilnu diktaturu algoritama, ili još uvijek postoji prostor u kojem misleći pojedinac može da minira sistem?

– Danas nam se čini da biramo, a zapravo samo konzumiramo ono što nam je digitalni dreser pažljivo servirao na osnovu naših strahova i skrolovanja. Ipak, prostor za miniranje sistema još uvijek postoji, mada je mali, skrovit, subverzivan i nalazi se upravo tamo gdje algoritam ne može da dopre: u dubokoj koncentraciji, u kritičkoj misli, u jeziku koji odbija da bude sveden na emotikone i floskule. Misleći pojedinac ne mora da ruši zgrade; dovoljno je da odbije da učestvuje u opštoj hijerarhiji besmisla, da misli svojom glavom i da piše mimo tržišnih trendova.

• Da li je istorija na Balkanu postala utočište za mediokritete koji nemaju viziju budućnosti?

– Ljudi bez vizije, bez talenta i bez ikakve ideje šta da urade sa sjutrašnjim danom, rado se vraćaju u juče. Tamo je sve već poznato, zna se ko je bio heroj a ko izdajnik, a prošlost se može prepravljati i savijati prema dnevno-političkim potrebama. Istorija je ovdje postala alibi za nesposobnost. Onaj ko nema šta da kaže o budućnosti, uvijek će vam naširoko i napadno tumačiti prošlost.

• Da li je pisanje čin spašavanja svijeta ili tek očajnički pokušaj da se ne poludi dok svijet gori?

– Književnost ne spašava svijet. Svijet je previše ogrezao u trku za moći da bi ga nekoliko ukoričenih stranica moglo izbaviti. Pisanje je nekakav unutrašnji refleks, neka vrsta samoodbrane i samoobmane.

ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ

-FOTO: LAZAR RUŽIĆ

• Kako prevazići klanovske podjele u kulturi Crne Gore?

– Unutrašnje podjele u Crnoj Gori je teško prevazići pošto je taj autodestruktivni element toliko snažan i samoodrživ da se svako pružanje ruke doživljava kao taktički manevar i zadnja namjera.

• Kao doktor nauka koji je spojio politiku i filozofiju, kako objašnjavate naš paradoks: nikad više diploma, a nikad manje znanja; nikad više priče o slobodi, a nikad više poltronstva. Gdje je nestao intelektualac?

– Intelektualac je nestao u tim tovarima diploma, CV-jeva i AI tekstova o slobodi, demokratiji, pravdi i inim neodređenostima. Makar mi znamo šta je inflacija i u tome smo svjetski majstori. A, najviše volim intelektualce koji svakog jutra pitaju Gemini kako da se nekome ne zamjere. Oni su toliko pažljivi da isto pitanje postave i ChatGPT-ju, da ne ispadne da su naklonjeni Gemini-ju.

• Šta je danas pogubnije za crnogorsko društvo: agresivni, retrogradni nacionalizmi ili potpuni vrijednosni relativizam u kojem je sve na prodaju?

– Sve smo relativizovali i to je najbolje pokušati objasniti trgovačko-hotelijersko- smještajnokapacitetnom logikom. Na primjer, dvije decenije izdajete ležaj 10 eura i onda jednog jutra odlučite da se bavite elitnim turizmom i taj isti dvodecenijski ležaj cijenite 150 eura. E, tako radimo na svim poljima i čudimo se što nam izostaju rezultati.