(AUDIO) Anđela Marunović za "Dan": Kroz humor se najlakše provuče mizoginija

Kroz te šale i kroz taj humor i kroz smijeh mizoginiju treba sjeći i sasjeći u korijenu. Kad se tebi desi, kad se bilo kome desi, tu treba staviti tačku, rekla je glumica Anđela Marunović u emisiji "Đir" na Radiju D+, koju vodi Iva Nešić.

U razgovoru je govorila o tome kako je još kao mala govorila da želi da bude glumica, iako je kasnije pokušavala da zamisli drugačiji profesionalni put. Govorila je i o odrastanju u porodici u kojoj su umjetnost i javni život svakodnevica, o strahu od predrasuda, ali i o tome kako joj je rad pomogao da prestane da se opterećuje tuđim očekivanjima. Posebno mjesto u razgovoru imala je predstava "Ženomrzačke priče", kao i pitanje koliko mladi glumci u Crnoj Gori zaista imaju prostora za rad.

Kako si se izborila sa predrasudama koje nosi poznata porodica?

- Ja sam mnogo toga preživljavala lično i mogu slobodno reći da sam u tom uzrastu patila. Od strahova, od neke vrste ustručavanja od ljudi iz mog posla, od očekivanja i tako dalje. Najviše samopouzdanja u tom smislu donio mi je rad. Rad, rad, rad, rad, samo rad.

Kroz svijest o tome koliko ja napredujem sama sa sobom, potpuno sam pomjerila fokus. Počelo je da me bude briga za tu vrstu predrasuda, iako one i dalje postoje i postojaće cijeli moj život.

Kad promijeniš fokus, nekako sačuvaš sebe. Meni je bilo najvažnije da ja sebe sačuvam i da nikad nemam potrebu da se na bilo koji način pravdam. Uz sopstvene uspjehe i sopstveni trud, sve to postaje toliko nevažno.

A ti si, čini se, vrlo rano znala da želiš da budeš glumica?

- Neka novinarska ekipa je došla u našu kuću i to je bilo prvo pitanje koje su mi postavili. Ja sam opet rekla "glumica", iako su moji roditelji tu ekipu uvjeravali da ja to nikad nisam rekla do tog trenutka.

Međutim, kroz odrastanje sam shvatila da je glumački posao užasno surov. Moja porodica se družila i druži se sa kolegama i prijateljima koji su iz ovog posla, iz svake sfere umjetnosti, i ja sam gledala i upijala sve to. Racionalno sam razmišljala: "Aha, ne, neću ovo da radim sebi".

To nije surovost u smislu da ti neko nešto radi, već više surovost koju umjetnici imaju prema sebi. Ja to nijesam htjela sebi da radim.

Cijelog života sam se ipak bavila slikanjem, recitovanjem, plesom, završila sam muzičku i baletsku školu. U jednom trenutku sam mislila da ću upisati diplomatiju ili medicinu. A onda je došao kraj srednje škole i samo "cvrc", nema nazad. Gluma, i to je to. Do sada se nijednog trenutka nijesam pokajala.

Tvoj otac Slobodan Marunović rekao je da imaš najjači karakter u porodici. Šta si od svoje porodice uzela za sebe?

- Ne znam da li je to tako, ali mi je bilo mnogo drago kad sam to čula. Imam tu sreću da od malih nogu imam razvijeno kritičko razmišljanje i da mnoge stvari nijesam morala da osjetim na svojoj koži, nego sam mogla da učim na tuđim primjerima.

Uvijek sam selektovala: "Aha, ovo mi se sviđa kod njega, ovo ću da uzmem. Ovo mi se nikako ne sviđa, nema šanse da ću imati ovu osobinu."

Od majke sam dobila tu nježnost i požrtvovanost. Ona mi je prije svega najbolji prijatelj. Od oca sam mnogo dobila u odnosu prema poslu, ali i tu neku lakoću življenja. On je čovjek koji ima ogroman broj prijatelja i koji je cijelog života bio zagovornik slobode.

Danilo je na mene mnogo uticao u formiranju ukusa za estetiku, možda čak i pozorišnu estetiku, kao i ukusa za muziku. A od Blaga sam, između ostalog, poprimila neku vrstu prisutnosti i etike, profesionalnosti i obazrivosti.

Od svakog uzmem ono što mislim da meni može da odgovara, a ono što mi ne odgovara ostavim.

Za master si izabrala "Ženomrzačke priče". Zašto baš taj komad?

- Kad sam posljednji put igrala "Ženomrzačke priče", shvatila sam kolika je to ludost bila što sam ja izabrala da radim taj komad. Prvo, izabrala sam monodramu za master predstavu. To mi nije bilo dovoljno, pa sam onda izabrala da radim četiri uloge.

Onda mi ni to nije bilo dovoljno, pa sam odlučila da radim formu koja u tom trenutku uopšte nije zaživjela kod nas u Crnoj Gori, sa dva muzičara na sceni. Pa mi ni to nije bilo dovoljno, pa sam odlučila da radim sa svojom profesorkom Dubravkom Drakić.

Predstava je rađena kroz tri glumačka sistema: Stanislavski, po dramskom formatu, Breht, politički teatar, i Arto, koji se bazira na pokretu.

Kad stanem i razmislim o svemu tome, ne znam odakle mi ta vrsta ludosti i hrabrosti u tom trenutku. Možda je proistekla iz neke tadašnje želje za dokazivanjem, ali mislim da je ambicija bila vezana za moje afinitete i potrebu da svaku ideju, ako je u cilju projekta, mogu da iznesem.

Zašto ti je tema mizoginije toliko važna?

Mizoginija je tema koja je, nažalost, toliko zastupljena da imamo inspiracije koliko god hoćeš. Imam utisak da se stvari mijenjaju, da napredujemo i da je sve bolje, ali čak ni u najurbanijim djelovima Crne Gore, gdje imaš taj privid da je mizoginija smanjena, u suštini uopšte nije toliko nestala.

Prisustvujem tome svakodnevno, i to baš od strane ljudi kojima su inače puna usta ženskih prava i borbe. To je ta neka usputna mizoginija koja se najčešće projektuje kroz humor i kroz smijeh. Jer ih to valjda štiti ili je maska, a to je najopasnije.

Zato mislim da kroz te šale i kroz taj humor i kroz smijeh to treba sjeći i sasjeći u korijenu. Kad se tebi desi, kad se bilo kome desi, tu treba staviti tačku.

Tvoje važnije pozorišne uloge su Nikolina iz "Ja sam ona koja nisam", Stela iz "Naličja" i četiri različite uloge iz "Ženomrzačkih priča". Šta ih povezuje?

- Ranjivost. Svaka od njih ima neki odbrambeni mehanizam. Ovi karakteri se samo na različite načine bore sa životom i situacijama koje im je život nametnuo.

Jedna se bori sa tim kroz loše odluke, druga kroz usavršavanje manipulacije. U "Ženomrzačkim pričama" jedna se bori protiv ranjivosti perfekcionizmom, jedna puritanstvom, treća kroz umjetnost i ples, četvrta kroz majčinstvo.

Svako dođe pred pucanje, svako ode u neki ekstrem i svako ode u samodestrukciju, zato što je svaka od tih žena izložena surovosti i nekom sistemu koji ne radi u njenu korist.

Da li ti je nagrada koju su dobila na Internacionalnom teatarskom festivalu MESS u Sarajevu donijela više samopouzdanja ili si nakon nje samo podigla sopstvena očekivanja?

Nijesam poslije toga podigla sopstvena očekivanja, jer su ona uvijek možda i previsoka. Ali mi jeste dala neku vrstu samopouzdanja.

Ljudi koji su veliki profesionalci u svom poslu, koji su priznati i koji imaju decenije karijere iza sebe, a ne poznaju me odranije, prepoznali su nešto za šta su smatrali da zaslužuje nagradu za najbolju glumicu na takvom festivalu.

To mi je dalo ogroman vjetar u leđa. Posebno zato što je to autorski projekat.

Ali poslije toga se u mojoj karijeri ništa posebno nije desilo. Nagrade bi trebalo da ti otvore vrata, da te preporuče za neke nove stvari. To se nije desilo. Sve što je dolazilo poslije toga opet se desilo isključivo mojim radom. Ali dobro, to je već do sistema u kojem živimo i stvaramo.

Je li postojala uloga sa kojom ti je bilo teško da se poistovjetiš?

- Nije bilo situacije da sam odmah osjetila odbojnost, ali bilo je mnogo situacija u kojima nijesam mogla da se poistovjetim sa likom. Onda gledam na koji način da mu priđem ako ne mogu da ga razumijem.

Kao, na primjer, žena koja je rodila četrnaestoro djece. Ona je najsrećnija žena na svijetu, ali meni je bilo teško da shvatim tu vrstu nezdrave opsjednutosti, to zapostavljanje djece koja su već porasla i stalnu potrebu da ima još.

Ili puritanka koja se odrekla svojih kćerki zato što su izgubile nevinost prije braka. Naravno da mi je teško da se povežem sa takvim karakterom.

Ali je toliko dobar osjećaj kad ih suštinski razumiješ i kad onda možeš da se igraš tim karakterima. To je najljepši dio mog posla.

Kada nema kastinga i posla, ti ne čekaš. Pokrećeš sopstvene projekte. Odakle ti taj način razmišljanja?

Ne volim da se ljudi žale. Ne volim tu osobinu. Svako ko upiše glumu zna kakva je to profesija, zna da je neizvjesno i zna šta sve dolazi s tim.

Naravno da treba kritikovati, imati kritički stav i boriti se, ali ne vidim na koji način žaljenje može da bude produktivno.

Jednostavno sam odlučila da zaštitim sebe, svoj mir i svoj život. Kad nema posla, ja sam sigurna da će doći. Uvijek dođe.

Mislim da nije to neka osobina, već samo način na koji sam ja odlučila da razmišljam i koji za mene radi.

Šta sada spremaš?

- Svašta nešto imam u planu. Prva stvar je novi projekat, nova serija koja se zove "Fali ti jedan papir", u kojoj sa prelijepom glumačkom ekipom igram glavnu ulogu. Snimanje će trajati naredna tri mjeseca.

Nakon toga želim malo da se okrenem režiji i počela bih od nekih lakših koraka. Smislila sam jedan projekat, dječju predstavu, koju bih režirala.

Imam u šteku još dva-tri komada u kojima bih voljela da igram. Jedan je "Klinč" Alekseja Slapovskog, a nešto što već godinama želim da radim je tekst "Tigar" Mareja Šizgala. To je duodrama, psihološki triler koji prerasta u romantičnu komediju. Moj kolega Lazar Đurđević i ja želimo da je radimo već neko vrijeme, ali nedostaje ta neka vrsta podrške.

Kada ćemo imati priliku da ponovo gledamo "Ženomrzačke priče"?

- "Ženomrzačke priče" igram u Ljubljani 12. novembra. Pošto se sada selim u Beograd zbog jednog novog projekta, od januara će definitivno biti u Podgorici, i to sigurno na mjesečnom nivou, ali još ne znam tačne termine.

Toliko se radujem tome i voljela bih da nastavim da igram tu predstavu.

I za kraj, ima li nešto što te nijesam pitala, a voljela bi da kažeš?

- Voljela bih da snimamo emisiju svake nedjelje. Baš mi je bilo uživanje da pričam sa tobom. Pričam po cijeli dan, ali nekako ovako, kad se malo uozbiljimo, podsjetiš me na neke stvari koje ne treba da se zaboravljaju. Zato sam uživala u ovom razgovoru.

Ovaj tekst predstavlja transkript radijske emisije čija je proizvodnja podržana sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija koja raspodjeljuje Agencija za audio-vizuelne medijske usluge.

Prethodne epizode možete pogledati OVDJE.