(AUDIO) Stefan Todorović za "Dan": Umjetnost ne smije da bude ograničena na ono što je elitističko i nedostupno

Ne znam zašto je nelogično da od svega živoga na svijetu može da se živi, a od umjetnosti kao ne može. Danas smo ipak više povezani sa svijetom, a kroz razmjene, rezidencije i različite programe mladi umjetnici mogu da pronađu svoje mjesto, rekao je Todorović u emisiji koju vodi Iva Nešić

Ne vjerujem da je nelogično da od svega živoga na svijetu može da se živi, a od umjetnosti kao ne može. To je prebizarno. Danas smo ipak više povezani sa svijetom, a kroz razmjene, rezidencije i različite programe mladi umjetnici mogu da pronađu svoje mjesto, kaže slikar Stefan Todorović, govoreći o položaju umjetnika u Crnoj Gori, nedostatku institucionalne podrške i činjenici da mladi koji žele da se bave umjetnošću često moraju da biraju između stvaranja i egzistencije. U razgovoru u emisiji "Đir" Radija D+, koju vodi Iva Nešić, Todorović govori o savremenoj umjetnosti, izložbi "Beton", konceptu otvorenog umjetničkog djela, samocenzuri, generaciji kojoj pripada, ali i o tome zašto umjetnik ne mora uvijek da objasni šta je želio da kaže.

Šta trenutno čitate, gledate, pratite? Šta vas okupira kada niste u ateljeu?

Trenutno čitam stvari koje baš nikoga ne zanimaju i prilično su stručne. Uglavnom su to savremena filozofija, teorije umjetnosti i slične stvari. To je prije svega zbog doktorskih studija koje radim u Ljubljani, pa imam dosta obaveza. Nemam u posljednje vrijeme nešto posebno što bih izdvojio van toga.

Koliko je za umjetnika važno da bude informisan o svijetu oko sebe?

Ne znam kako neko može da bude umjetnik a da nije informisan o svijetu oko sebe. Ako hoćeš da učestvuješ u bilo čemu, moraš da budeš dio toga. Ne možeš da stojiš sa neke spoljne tačke i komentarišeš svijet kao da sa njim nemaš nikakve veze.

Postoji taj trend samomarginalizacije u umjetnosti, kada ljudi sebe proglašavaju nekakvim disidentima i onda komentarišu stvari sa distance, sa pozicija koje su im komotnije. Ali to, po mom mišljenju, ne postoji ni u umjetnosti ni u stvarnom životu. To je neka vrsta devijacije.

Može li neko da bude vrhunski umjetnik, a da kao osoba bude potpuno nezainteresovan za svijet oko sebe?

Može da bude loša osoba i dobar umjetnik. Umjetnost nije takva da se sve automatski projektuje iz karaktera autora. Neko može biti dobra osoba i napraviti potpuno bezveze ili osrednje djelo, a neko drugi može biti izrazito loša osoba i napraviti nešto što ima veliku umjetničku vrijednost.

Za generisanje neke vrhunske umjetnosti često je potrebno da budete ili genijalac ili totalni idiot, u smislu naivca. Naivno slikarstvo je zanimljivo upravo zbog toga što ljudi krenu iz potpuno banalnih percepcija i naprave nešto što neko ko je mnogo obrazovaniji i "pametniji" ne bi mogao da osmisli.

Zato ne treba umjetnost ograničavati na nešto što je nedostupno, elitističko ili pretjerano intelektualizovano. Umjetnost realno pripada svima. Od samog nastanka bila je sastavni dio ljudske komunikacije, rituala i zajednice.

Vašu posljednju samostalnu izložbu nazvali ste "Beton". Zašto baš ta riječ?

Kod te izložbe mi je zanimljiv i sam odnos prema značenju. Postoji teza o nastanku jezika po kojoj nešto prvo izgovoriš, a onda kroz kontekst shvatiš šta to znači. Kada pričamo o osjećanjima, često izleti nešto čega nijesmo bili svjesni, pa tek onda shvatimo šta zapravo osjećamo.

Slično je i sa umjetničkim djelom. Postoji teorija otvorenog umjetničkog djela Umberta Eka, odnosno razlika između otvorenog i zatvorenog sistema. Kod zatvorenog sistema autor pokušava da projektuje određeno osjećanje kod publike. Otvoreno djelo ostavlja prostor za različita tumačenja.

Kontekst se stalno mijenja i ne može se kontrolisati šta će neko misliti o djelu za pet sekundi, pet godina ili pet stotina godina. Uzaludno je pokušavati da sve unaprijed odredimo.

Riječ beton mi je zanimljiva jer je prisutna u svakodnevnom govoru i savremenoj kulturi. Postoji i riječ betonizacija, koja već nosi određene negativne konotacije, ali ja sam namjerno uzeo samo materiju, beton. On je jednostavan, lako shvatljiv, skoro jednodimenzionalan materijal, dok ja u umjetnosti volim ideju slojevitosti.

Da li ste tom izložbom na neki način željeli da dovedete u pitanje konceptualnu umjetnost i potrebu da svako djelo ima složeno objašnjenje?

Nije mi bila namjera da prozovem konceptualnu umjetnost, već da postavim pitanje šta je zapravo koncept. Postoji više vrsta koncepta. Može biti otvoren ili zatvoren.

U savremenoj umjetnosti mi smo dio sistema u kojem postoje galerije, muzeji, bijenala i različite institucije, a svi ti sistemi imaju svoje koncepte. To se ne može izbjeći. Ali možemo da se igramo time. Ne bi trebalo da koncept bude nešto što nas ograničava.

Ako počne da nas ograničava, onda vrlo lako dolazimo do cenzure, samocenzure ili samo jednog dozvoljenog načina na koji nešto može da se tumači i vrednuje.

Da li je umjetnik dužan da objasni publici šta je želio da kaže?

Ne mislim da je to neophodno. To je pitanje prevođenja: likovno djelo treba prevesti u riječ ili neku drugu formu, a to nije lak zadatak. I nije nužno.

Mislim da potcjenjujemo ljude. Ljudi mogu da razumiju umjetnost, naravno ako imaju vremena i prostora za to. Zato vjerujem u otvoreni koncept i otvoreno djelo.

To što je djelo otvoreno ne znači da nema značenje. Znači samo da moramo prihvatiti da se značenje mijenja. Način na koji danas gledamo neku građevinu, sliku ili bilo koji drugi objekat nema mnogo veze sa kontekstom u kojem je nastao.

Pogledajte piramide. Nekada su bile drugačije obložene, imale su drugu funkciju i bile su dio potpuno drugačijeg svijeta. Danas ih gledamo kao misteriju, kao arhitektonski fenomen. Kontekst se promijenio, a objekat je ostao.

Zato mislim da umjetnik ne treba da se povlači pod izgovorom "mene niko ne razumije" ili "niko ne razumije šta sam ja htio". Dok god, makar intuitivno, razumijete šta radite i vidite neku svrhu u tome, treba da nastavite.

Ali život umjetnika u Crnoj Gori nije jednostavan.

Nije. Nemamo razvijene institucije koje mogu da se posvete svakom umjetniku. Kada ljudi završe akademiju, često ostaju prepušteni slučaju. Ili će imati sreće i izboriti se, ili će se potpuno povući u sebe, ili će otići da rade nešto drugo.

To je jedna od stvari koje obeshrabruju ljude da se bave umjetnošću. Vidimo i da sve manje ljudi upisuje likovne škole. Onda se postavlja pitanje čemu služe fakulteti ako nemamo dovoljno studenata i ako sistem ne može da ih integriše u društvo.

Možda je bolje da talentovanoj djeci omogućimo da studiraju na akademijama van Crne Gore, kroz stipendije i druge oblike podrške, nego da se pravimo da imamo sistem koji zapravo nemamo.

Nema čak ni dovoljno prepoznavanja potrebe za umjetnošću u našem društvu. Prošli smo kroz tranziciju i različite krize. U takvim periodima ljudi se najviše vode instinktom za preživljavanje i strahom. Kada ste u stalnom režimu preživljavanja, nemate vremena da razmišljate o apstraktnim stvarima.

Naučeni ste da preživljavate, a ne da živite. A ako imate prostora da živite, onda imate i prostora da razmišljate o umjetnosti.

Umjetnost ne može da se svede na jedno tumačenje

Za Stefana Todorovića umjetničko djelo ne mora da ima jedno konačno, unaprijed zadato značenje. Naprotiv, upravo mogućnost različitih čitanja čini ga živim. Pozivajući se na ideju otvorenog djela, Todorović objašnjava da se kontekst stalno mijenja, pa samim tim i način na koji publika doživljava ono što je umjetnik napravio. Zato umjetnik, smatra on, ne treba da bude zarobljen potrebom da publici objasni svaku svoju namjeru.

– Potcjenjujemo ljude. Ljudi mogu da razumiju, naravno, ukoliko imaju vremena i prostora za to – kaže Todorović.

U tom smislu, za njega je opasan zatvoreni koncept koji dopušta samo jedan način tumačenja. Takav pristup može da vodi ka samocenzuri, jer autor prije nego što nešto uradi počinje da razmišlja o tome kako će njegov postupak biti protumačen. Umjesto toga, Todorović vjeruje u intuiciju, spontanost i mogućnost da se značenje djela mijenja zajedno sa vremenom i publikom.

Vi dolazite iz umjetničke porodice. Koliko je to uticalo na Vaš izbor?

To što dolazim iz umjetničke porodice nije nešto što mi smeta, ali je to tipičan crnogorski način posmatranja: "Čiji si, odakle dolaziš?" I onda vas ljudi smjeste u određeni kontekst. To može da bude ograničavajuće.

Naravno, ponosan sam na porodicu, ali ja iz svog ličnog i porodičnog iskustva nikada nijesam razmišljao o preživljavanju na taj način. Mislio sam da život nema smisla ako ne radiš ono što želiš da radiš. To mi je bio prioritet.

Kao tinejdžer sam čak razmišljao suprotno. Crtao sam odmalena, ali sam u jednom periodu potpuno odbijao da vidim olovku. Trenirao sam košarku i razmišljao da možda budem košarkaš. Nijesam želio da radim nešto samo zato što je neko u mojoj porodici to radio.

Kasnije sam shvatio: ako me to stvarno zanima, zašto se tome ne bih posvetio? Prvo sam upisao filozofiju, a zatim akademiju.

Ne mislim da sam ja dobar primjer za sve druge. Ne dolazimo svi iz istih pozicija. Neke porodice imaju mnogo složenije probleme, nerazumijevanje, neprihvatanje i osuđivanje. I to je stvarno teška borba. Čak sam i ja morao da se objašnjavam, pa mogu da zamislim koliko je to teško nekome ko nema podršku.

Možda smo zemlja mrtvih slikara

Todorović posebno govori o uslovima u kojima rade mladi umjetnici u Crnoj Gori. Problem, kako kaže, nije samo u novcu, već i u nedostatku prostora, institucionalne podrške i šireg sistema koji bi umjetnicima omogućio da nakon završetka akademije nastave da rade i žive od svog posla.

– Kada ljudi završe akademiju, ostaju prepušteni slučaju. Ili će nekako da im se posreći i da se izbore, ili će se potpuno povući u sebe, ili da se presele da rade negdje kao konobari – kaže Todorović.

Posebno mu smeta kontradikcija između slike Crne Gore kao "zemlje slikara" i odnosa prema živim umjetnicima.

– Možda samo mrtvih slikara. Živi nas ne interesuju – kaže on.

Ipak, smatra da su za mlade umjetnike danas mogućnosti šire nego ranije. Razmjene, rezidencije i povezanost sa međunarodnom scenom otvaraju nove puteve, pa umjetnost, kaže, ne bi trebalo posmatrati kao hobi od kojeg se ne može živjeti.

Kako gledate na uticaj takozvane vouk kulture na umjetnost i samocenzuru?

Mislim da je nastala iz dobrih pobuda, makar je tako bilo na početku. Elementarne principe koji stoje iza toga ne mogu da ne podržim. Ali vjerovatno je u nekom trenutku sve to pervertiralo i došli smo do pitanja cenzure u umjetnosti.

Ne mislim da je problem što postoji reprezentativnost različitih kategorija društva u filmu ili seriji. Ali ne mislim ni da je to jedini kriterijum po kojem treba vrednovati film ili seriju.

Što se tiče umjetnosti, ta svijest definitivno postaje dio našeg posla. Ali ne mislim da treba voditi računa o svakom zarezu u životu. Ne vjerujem da nešto može unaprijed da se proračuna tako da drugom čovjeku prenese savršenu poruku.

Često se najbolje sporazumijevamo kada kažemo nešto što nijesmo planirali. Tek poslije toga shvatimo šta smo zapravo htjeli da kažemo. Kod kompleksne komunikacije to može biti bolji model, jer su stvari kontekstualne.

To svakako utiče na način na koji komuniciramo i na način na koji stvaramo umjetnost. Koliko je to cenzura, možda je preoštro reći, ali jeste mehanizam koji može da sputava slobodu. Tjera vas da unaprijed razmišljate o svemu, a to nije uvijek dobro kada se bavite umjetnošću. Ne možete sve da promislite. Zato i dalje vjerujem u spontanost.

Šta je, onda, najviše obilježilo Vašu generaciju umjetnika?

To što idemo negdje, a ne znamo gdje. Nema neke jasne matrice. Sve što je važilo za generaciju ispred nas za našu generaciju više ne važi.

Sve se mijenjalo tokom našeg sazrijevanja, rada i stvaranja. Neka vrsta tranzicije nas je obilježila, a ona i dalje traje. Ne vjerujem da će se jednog dana uspostaviti sistem koji će biti idealan i onda sve krenuti nekim "normalnim" tokom.

Neće. Moraćemo da se snalazimo. I to je to.

Kada biste morali da izaberete jednu stvar koju biste voljeli da napravite u životu, a da znate da će ostati iza vas i biti zapamćena, šta bi to bilo?

Ne znam. Nijesam razmišljao o tome.

A kada možemo očekivati Vaš sljedeći rad ili izložbu?

Biće vrlo brzo. Bićete obaviješteni preko mog pi-ar tima. Lajk, šer, sabskrajb.

Prethodne epizode možete pogledati OVDJE.

Ovaj tekst predstavlja transkript radijske emisije čija je proizvodnja podržana sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija, koja raspodjeljuje Agencija za audio-vizuelne medijske usluge

Preuzmite našu aplikaciju