(AUDIO) Kosta Mijušković za "Dan": Moramo da pogledamo u sebe, ako smijemo

U diplomskom radu iz primijenjene psihologije, koju je završio na Univerzitetu Donja Gorica, Mijušković se bavio religioznošću, rodnim ulogama i seksualnošću, temama koje otvaraju šira pitanja o formiranju ličnih stavova, vrijednosti i identiteta. Njegovo interesovanje za psihologiju nastavlja se i kroz studije na Fakultetu psihologije u Beogradu, gdje je upisao četvrtu godinu, kao i kroz edukaciju za psihoterapeuta. Mijušković je u emisiji "Đir" radija D+, koju vodi Iva Nešić, govorio o tome kako na naše predstave o sebi utiču porodica, društvo i kultura, gdje se završavaju naučeni obrasci, a počinje lični izbor, ali i o religioznosti, rodnim ulogama, seksualnosti i odgovornosti psihologa u javnom prostoru.

• Kad kažeš religioznost, ne misliš samo na vjerovanje?

– Religioznost sama po sebi znači da pratimo neka određena pravila, neku dogmu i određene moralne vrijednosti koje zatim postaju dio naše svakodnevice. To je religioznost po definiciji. Bavim se njome zato što ima veoma važan i jak uticaj na naše društvo. Smatram da još traje proces kolonizacije koji se desio u Evropi, jer kolonizator prvo sam sebe kolonizuje, a onda se to proširilo na ostatak svijeta, zbog ekonomskih dobiti, resursa i raznoraznih interesa moćnika, moćnih pojedinaca. Neki od njih su koristili religiju da bi "doveli u red" određene populacije kojima su željeli da vladaju. A kada postoje jasne podjele i jasna pravila u društvu, a masa ih poštuje, ne tako što je sama određena kultura i neka određena grupa ljudi došla do toga kako treba da se ponašamo, nego je neko došao sa setom pravila koje je nametnuo kroz strah, odbacivanje, progon i, na koncu, smrt – posljedice toga su i dalje aktuelne, veoma aktuelne. I onda, iz ugla socijalne psihologije, zanimljivo je posmatrati religioznost i kakva je ona kada ja imam autonomiju nad njom, kad imam neke svoje rituale, svoju predstavu Boga ili bilo čega u šta vjerujem, nekog duhovnog entiteta, autoriteta. Ili je neko došao i objasnio šta je to, ko je to, zašto vjerujemo, kako vjerujemo, i onda kako to dalje utiče na sve nas. Zato su te tri stvari tu zajedno: religioznost, a onda rodne uloge i seksualnost kao nešto što je povezano sa identitetom i nešto što je povezano sa našim bićem, sa našom psihičkom, životnom energijom, strukturom, čime god. Jer se seksualnost, u jednu ruku, smatra našom životnom energijom. Strast, ljubav, sve je to povezano, u tom istom folderu.

•​ Religiju posmatraš i kao moralno-normativni okvir. Šta to znači?

– Moralno-normativni okvir za cijelo društvo može da se posmatra u paraleli, na primjer, sa zakonima i pravnim sistemom. Šta je kažnjivo, šta je dopušteno, šta je legalno, a šta nelegalno. Tako imamo i pitanje šta je grešno, šta nije grešno, u šta vjerujemo, kako vjerujemo i na koje načine. Kao što, na primjer, država kažnjava nekoga ko ne poštuje zakon, tako i u većini religija postoje načini na koje mi kažnjavamo, opraštamo, usmjeravamo, vaspitavamo i podižemo djecu. Ko može da pripada, a ko ne može da pripada – to je sve moral i etika. I onda, na taj način, to su setovi pravila, tipovi vaspitanja, pa i sam način života. Kako živim život, kako ga filozofski posmatram, šta je život za mene, odakle dolazi život. Religija, znači, osim moralnog okvira nudi i filozofsku i duhovnu dimenziju, a sigurno i još neke druge. Nosi, naravno, i tu dimenziju seksualnosti i rodnih uloga – šta je prihvaćeno, šta nije, kako se ponaša muškarac, kako žena. Znači, sve je predefinisano. I ona sama po sebi, činjenično, može da se posmatra kao jedan određeni set pravila, jedan paket za koji neko smatra da nemaš pravo da se sam izjasniš da li želiš da budeš potrošač tog paketa ili ćeš da se pretplatiš na nešto drugo – nešto što si sam osmislio ili možda nešto drugo što ti je neko ponudio. Eto, nadam se da sam uspio da kroz ove različite perspektive pojasnim šta je to.

•​ Kako spoljašnja zabrana, koja je definisana religijskim moralnim načelima, tokom odrastanja prerasta u unutrašnju zabranu, do te mjere da čovjek sam počne da sabotira sopstvene želje, i kako to dalje utiče na njega?

– Ukratko i grubo bih to rekao, kroz neku vrstu emotivne manipulacije. Svi smo mi preživjeli neku vrstu emotivne manipulacije od strane roditelja. Ona se tiče prihvatanja i pripadanja. Zašto su nam važni roditelji? Upravo zbog sigurnosti, ljubavi i pripadanja. Oni nas uče o životu: šta smije, šta ne smije i tako dalje. Što se kaže – vaspitanje. Za mene je to veoma jednostavna stvar. Neko te vaspitava, uči, i ti nakon nekog vremena znaš šta je prihvatljivo ponašanje, a šta nije. Religioznost, kao i ostale društvene norme, učiš upravo kroz proces vaspitanja.

Dijete učiš da ne treba da stavlja prst u utičnicu – jer će se povrijediti. Ako bude trčalo niz stepenice – pašće. E, pa, isto tako, kad uđe u kuću, naučiš ga da kaže – dobar dan. Lijepo vaspitano dijete zna koje su norme, koja pravila, duhovnost i kultura tog mjesta u kojem odrasta, pa se u odnosu na to prilagođava ili ne prilagođava. I tako spoljašnja zabrana kroz cio taj proces vaspitanja postaje unutrašnja zabrana. A da bismo saznali da li je to zaista naše, samo treba sebi da postavimo pitanje: Zašto ja ovo vjerujem? Ako je odgovor, recimo, stid ili krivica – šta je stid? Stid je: "Nešto nije u redu sa mnom", a krivica je: "Nešto sam loše uradio". Ako je odgovor strah – "zato što će drugi ljudi nešto reći" ili "biću kažnjen zbog ovoga" – onda to najvjerovatnije nije neko naše pravo uvjerenje, nego nešto što smo stekli kroz odrastanje u svom najbližem i širem okruženju.

•​ Ko ima vremena za toliko introspekcije?

– Djeca nemaju toliko vremena, ni sposobnosti, ali mi odrasli bismo možda, eto, mogli malo vremena da izdvojimo dnevno za neku refleksiju, za neko ogledalo. I tako da pogledamo malo u sebe... Što da ne? Ako smijemo...

•​ Kada govorimo o moralizaciji seksualne želje, njenom potiskivanju i osjećaju stida, krivice, kazne ili straha od gubitka pripadanja, koliko je zapravo religija odgovorna za to?

– Religija ima određen set pravila koji određuje šta se smije, šta se ne smije, šta je grešno, a šta nije, pa samim tim snažno utiče i na seksualnost. Propisuje rodne uloge i način na koji muškarac i žena treba da se ponašaju, pa seksualnost često svodi na reprodukciju, a manje na uživanje i ličnu slobodu. Ta pravila se kroz vaspitanje i religijsku socijalizaciju internalizuju, pa počinjemo da dijelimo dijelove sebe na one koje prihvatamo i one koje potiskujemo. Ne potiskujemo samo ponašanje koje je neprihvatljivo, nego i dijelove identiteta, naše potrebe, želje, radost i uživanje. Dijete tako uči koje dijelove sebe treba da odbaci da bi bilo prihvaćeno i voljeno. Zato religija nije samo pitanje vjerovanja već i sistem pravila koji može snažno da utiče na to kako doživljavamo sebe, svoju seksualnost i sopstvene želje.

•​ Etiketa "dobar sin", "skromna ćerka", "odgovoran otac", "požrtvovana majka" – to su moralno obojene predstave o tome kakav čovjek treba da bude. Šta se desi kad dijete ili čovjek, žena, kako god, ne odgovara toj ulozi?

– Ako je ćerka požrtvovana zato što ona ima određene uloge i aktivnosti koje treba da uradi samo zato što je žensko, onda to nije baš dobro. Zato što osoba treba sama da vidi koja je njena uloga, koja je njena suština, da ima neki svoj put, cilj, da nešto stvara. Prije svega da nešto doprinosi. Svi se osjećamo bolje kad nešto stvaramo, doprinosimo, napredujemo. Kad se to ne dešava, počinjemo da pričamo: "Nikad ništa nije dobro". Ako se ne mijenjaš i ne vidiš kako svoju suštinu usavršavaš kroz vrijeme, tebi onda počne da bude loše. Sve ti je naporno, i sve ti je crno, jer si konstantno na istom mjestu. A mi nismo napravljeni da budemo konstantno na istom mjestu, da stalno ležimo, da stalno sjedimo. Mi onda obolijevamo i psihički.

Tako i muškarac uvijek mora da se ponaša kao muškarac, a nikada da ne bude u kontaktu i sa onom stranom svoje ličnosti koju društvo smatra ženskom. Jer ima, na primjer, neke određene osobine koje se smatraju ženskim, kao što su nježnost – svi možemo da budemo nježni. Ranjivost – svi možemo da budemo ranjivi. Ali, svi možemo da budemo poslušni i svi imamo dva roditelja. Što je rekao Frojd, mi smo psihički biseksualna bića. A šta to znači? Da u nama žive i naš otac i naša majka – muško i žensko. Što znači da imamo obje strane ličnosti u sebi. Kada mi spojimo u sebi ta naša dva roditelja i te dvije naše strane, mi onda postajemo cjeloviti.
•​ Kada bismo iz sebe izbacili sva ona "moraš", "ne smiješ", "šta će ljudi reći" i tako dalje, šta bi, po tvom mišljenju, ostalo?

– Pa, ostale bi hrabrost i želja za životom. Kada bi oslobodili čovjeka i kada bi čovjek oslobodio svoju psihu, svoju kreativnu energiju, svoju stvaralačku, iliti seksualnu energiju, znači da bi on veoma efektivno – sad ne mogu da kažem koliko brzo, ali bi veoma efektivno – postao biće prihvatanja, ljubavi i razumijevanja, prije svega prema drugima, a onda bi bio biće koje zaista može da gradi zajednicu, a ne sektu.

Ovaj tekst predstavlja transkript radijske emisije čija je proizvodnja podržana sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija, koja raspodjeljuje Agencija za audio-vizuelne medijske usluge.

Prethodne emisije naći ćete na LINKU