Andrija Radović: Poezija je preimenovanje stvar(nost)i

Živjeti u vremenu zla, vremenu apsurda, nužno podstiče potrebu čovjeka da se objasni i razumije zašto nam se nešto dešava, što je to što nas okružuje, gdje mu je korijen i koji mu je doseg. Ali, kako razumjeti, kako objasniti, na koji način shvatiti i drugome prenijeti svoju ne samo racionalnu, već i emocionalnu i duhovnu spoznaju? Kako se od zla spasiti? Koja su to "oruđa" koja su nam data kao ljudima da obuhvatimo i pojmimo ono za što slutimo da često nadilazi naš racionalni obuhvat, da je iskonsko, arhetipsko, ono što stalno dematuje sve što je čovječno. A opet, paradoksalno, upravo u tom "demantiju" krije se odgovor, krije se suština, bit ljudskog postojanja. Upravo tu čuči sve ono što čovjeka čini čovjekom, na prvom mjestu kao bića koje svjesno ne pristaje na ultimatum zla i besmisla, ali i slijepog prihvatanja bilo koje dogme. Taj odgovor je umjetnost, čak prije nego neke druge ljudske umotvorine. Poezija, možda čak i više od drugih, kao "odmetnuta sestra" filozofije i religije, koja svojim jezikom moćno i sipa i trpi bijes, bunt, očaj, ljubav, koja anđele i demone stavlja u isti koš, koja se ne libi mesarske oštrice ili satare, a čiji krvavi trag ispisuje ono što se ne očekuje - stih. Upravo to je u svojoj zbirci "Mesarske nježnosti", koja je zavrijedila nagradu Ratkovićevih večeri poezije za pjesnike do 27 godina (2025. godine), učinio pjesnik, novinar, urednik u IK "Fokalizator", Andrija Radović.

Насловница Радовићеве књиге

-РАТКОВИЋЕВЕ ВЕЧЕРИ ПОЕЗИЈЕ

Njegove "Mesarske nježnosti" sastavljene od 33 pjesme, koliko je i Hristos imao godina razapet na krstu, u tri ciklusa - "Kuhinjski psaltir", "Zapisi iz mesarskog notesa" i "Atelje pod kožom", čitaocu nude "informativni pregled" situacija u kojima se nalazi i koje okružuju jednog Mesara - Majstora - Demijurga smrti. Ali, to je moćna panorama slika sastavljena od stihova koji žigošu dušu. Jer, prije klanice, i prije ulaska u hladnjaču, i prije Mesarevog reza, svi su žigosani. A, životni sokovi koji otiču, i s čijim oticanjem nestaje puls - ritam, u tišini svjedoče metamorfozama noža u relikviju, kostiju u flaute, satara u pera, suza u stub soli. No, Radović kao da nije zadovoljan tim jezgrovitim zapisima - slikama. Ide dalje. Razotkriva mesarsko Stvaranje i Otkrovenje Jovanovo, pozivajući upomoć Heraklita - "jer klanica je vječni, živi oganj", posredno i sa gorčinom, ne bez ironije, "zaključujući" da nismo prevazišli Stari zavjet. I potom, stihovima dalje gradi slike, ali sada u ateljeima, pod svodovima i kupolama hramova, u ubožnicama i mrtvačnicama, u dnevnoj sobi ili galeriji Venecijanskog bijenala, nebitno. Bitno je da kako kaže Radović - "Bog pruža prst, ali je ruka zgađena i krvava od reza." A izlaz, jest, kako piše, kad kao Dado sanjamo vrt sa trešnjama - "mjesto gdje nasilje postaje nježnost, a kosturnica - rascvjetali vrt".

• "Ovaj rukopis je od krvi i mesa;/ od kostiju i nebesa". Može li u poeziji uopšte drugačije da se piše, mimo životnih sokova i mimo težnje ka nebu, ka uzvišenom? Ko u toj dihotomiji prevagne?

– Može se, naravno, pisati drugačije, ali za mene jedino takvo pisanje ima nekakvog smisla. Poezija koja izbjegava pomenute životne sokove, bol i težinu prizemljenja je unaprijed mrtva i svodi se na dekoraciju i nizanje stihova bez ikakvog zaloga u stvarnosti. Postavljajući surovu granicu u prvom pjevanju "Luče mikrokozma", Petar II Petrović Njegoš je ispjevao: "Sve što blatnoj zemlji prinadleži,/ to o nebu ponjatija nema;/ duhovni je život na nebesi,/ materije – u carstvu gnjilosti". Međutim, jedan od osnovnih zadataka pjesništva i jeste u tom prividnom paradoksu: da stvori svoje ponjatije upravo iz blata. Poezija, kao i cjelokupna umjetnost, nastaje onda kada materijalno, propadljivo u nama odbije da ostane blatna zemlja i potraži svoju vertikalu, zagledano u nebesa i vječni život. U toj dihotomiji nema konačne prevage, jer je čovjek biće i tijela i duha.

• Ko danas čita poeziju, kome se pjesnik obraća? Dobija li pjesnik odgovor, i kakav, kroz istoriju, ali i u društvu u kojem živimo? Ovo pitam iz razloga što se slažem s ocjenom koju ste dali – parafraziram – da umjetnost u 21. vijeku nema luksuz da bude nevina.

– Poeziju danas, kao i u svim vremenima, čitaju oni koji su spremni da zakorače izvan poznatog, jer je čitanje poezije – kao i samo pjevanje – proces preimenovanja stvar(nost)i. Dakle, čitaju je oni koji ne traže precizne odgovore, već su voljni da se prepuste riječima koje mijenjaju način posmatranja svijeta. S druge strane, ne mogu biti siguran kome se pjesnik obraća, jer istinska poezija može da djeluje i prije nego što bude shvaćena, kako je to govorio T. S. Eliot. Pravi pjesnik se, vjerujem, najprije obraća sebi. Ako čeka odgovor od istorije ili publike, unaprijed je proćerdao stih. Istorija uvijek odgovara sa zakašnjenjem, a društvo galamom ili ravnodušnošću. Jedini relevantan odgovor koji pjesnik dobija nalazi se u samom procesu pisanja, barem je moje iskustvo takvo. Uvijek kad napravim korak u tekstu, osjećam da sam ga napravio i duboko u sebi.

• Kako ocjenjujete stanje na ovdašnjoj književnoj sceni? Mogu li se prevazići postojeće podjele? Čitate li jedni druge ili ste se pročitali?

– Književna scena je rasplinuta i nedefinisana, pretrpana najrazličitijim poetikama i glasovima. Tema je izuzetno široka, pa ću se ograničiti na poeziju: s jedne strane imamo okamenjene, staromodne pjesnike koji još uvijek pišu po prevaziđenim receptima i u davno osvojenim formarama, a s druge hipermoderne egzibicioniste koji slijepo prate trendove, vjerujući da šaljive dosjetke i vulgarnosti mogu kompenzovati talenat i rovovski rad na tekstu. Zbog toga i ono malo kvalitetnog pjesništva koje posjedujemo rijetko dolazi do izražaja, a takav je slučaj u čitavom regionu, ne samo Crnoj Gori.

U poeziji odbijam da priznam bilo kakve podjele osim estetskih, iako su dakako prisutne. Politička i ideološka prebrojavanja su, u literaturi, poligon za netalentovane. Pjesma je ili dobra ili je loša. Čak i ako je negdje "između", ako je osrednja i korektna – po prirodi stvari svrstana je u loše. Kao što se i apstinenti u političkom životu uvijek svrstaju na stranu vlasti, čak i ako toga nisu svjesni. Koliko god u životu cijenio građansku odgovornost i stajanje iza sopstvenih uvjerenja, isto toliko u umjetnosti prezirem ideološko usmjerenje, jer u makar 90 odsto slučajeva to završi kao pamfletizam. Biti pjesnik, u najširem, znači ne pripadati. A to da li čitamo jedni druge ili smo se pročitali... Većina je pročitana i prije nego što uopšte objavi knjigu, jer im se unaprijed znaju tabor, misao i domet. Čitam one rijetke koji su u tekstu spremni da rizikuju sve i pišu tragom svog unutrašnjeg varvarstva, daleko od tabora bilo koje vrste.

Radović na Ratkovićevim večerima poezije

-ФОТО: РАТКОВИЋЕВЕ ВЕЧЕРИ ПОЕЗИЈЕ

• Čini mi se i da je aktuelno pitanje autorstva, generalno u umjetnosti, a s obzirom na AI. Kakav je Vaš stav – smatrate li da će AI "ugušiti pobunu", i preuzeti od ljudi umjetničko stvaralaštvo, kreativnost i osjećajnost? Ili se umjetnici trebaju "plašiti" mediokriteta?

– Najprije treba reći da pitanje autorstva nije nikakav ekskluzivitet digitalnog doba, već prastara trauma literature. Od prvog poznatog nam spisa – "Epa o Gilgamešu", čiji autor ostaje anoniman u mulju asirskih tablica, preko "Biblije" koja je polifonija desetine glasova, sve do renesanse i Servantesa koji u "Don Kihotu" cinično tvrdi da samo prepisuje rukopis Mavra po imenu Sidi Hamet Benandželi, te homerskog pitanja autorstva "Ilijade" i "Odiseje", koje su u 20. vijeku riješili američki naučnici Milman Peri i Albert Lord, na primjeru Avda Međedovića, guslara iz sela Obrovo kod Bijelog Polja. Autor je oduvijek bio fiktivna figura. Rolan Bart je u čuvenom eseju "Smrt autora" teorijski zapečatio prastaro pravilo da tekst ne pripada onome ko ga potpisuje, niti njegovoj biografiji, već se iznova rađa i oslobađa u iskustvu čitaoca, u čijoj percepciji tekst tek dobija svoje pravo i konačno značenje.

Pitanje autorstva u vremenu AI-a, naravno, dobija sasvim novu dimenziju, ali mislim da niko ko posjeduje autentičan glas nema razloga da strijepi od mašine. Vještačka inteligencija – barem u formatu koji je nama danas dostupan – do savršenstva dovodi tek kombinatoriku poznatog (i to često nevješto). Ona izbacuje samo prosjek pročitanih podataka, a prosjek je i bez algoritma oduvijek bio neprijatelj pjesništva. Ako poezija pristane na to da bude generička, onda je mediokritetstvo već pobijedilo, nevezano da li iza teksta stoji algoritam ili čovjek.

• Što ste naučili iz ove svoje knjige?

– Najvećom lekcijom smatram spoznaju da u ovom svijetu uvijek postoji mogućnost preobražaja, čak i tamo gdje je sve naizgled osuđeno na propast, da nikada nije sve izgubljeno i da je nježnost moguća čak i na najsurovijim mjestima, onamo gdje je najmanje očekujemo.