Đilasove kritike i formiranje novih pogleda (7): Javni politički ustupak Titovom autoritetu

Na kraju, u objašnjenju šta je to linija Partije i njena principijelnost, Tito je potvrdio stavove o nedogmatskom karakteru partijske linije, ali i upozorio o granicama koje u tom smislu postoje: "Šta je principijelnost? Principijelnost je neotstupanje od osnovnih misli teoretskih postavki naših velikih učitelja Marksa, Engelsa i Lenjina. Da li svaka linija mora i da li može – ako uzmemo CK kao primjer – biti uvijek stoprocentno pravilna. Ja odmah kažem da ne može. Ali osnovne konture, osnovni pravac te linije mora biti pravilan. A unutar te linije može doći do raznih skretanja koja se u procesu rada moraju ispravljati. Takva skretanja, takve greške čine se, ali ni linija Partije nije dogma i nije data jedanput za uvijek, već za određeni period vremena, pošto se i linija Partije ne samo mijenja u detaljima, nego se i u cjelini prilagođava često datim uslovima u razvitku. Ali, ta linija Partije ima granice van kojih se ne smije ići i van kojih ići znači već zauzeti neprijateljski stav prema Partiji."

Bio je to prvi (javno saopšteni) znak sa vrha da se u kritici predaleko otišlo. Primjedbe iz citiranih dijelova Titovog govora u najvećem dijelu odnose se na teze iz Đilasovih "Savremenih tema". Iako se na prvi pogled čini da govore o istoj stvari, o potrebi slobode unutarpartijske diskusije i rasprave, koju Tito potvrđuje, razlike se jasno mogu uočiti. Za razliku od Đilasa, Tito je snažno stavio akcenat na partijsku (političku) disciplinu, o kojoj autor "Savremenih tema" gotovo uopšte ne govori, već u prvi plan stavlja slobodu razmjene mišljenja, kritiku i permanentno preispitivanje. Tito prevashodno govori o demokratskom centralizmu, Đilas primarno razrađuje tezu o socijalističkoj demokratiji. Tito potencira poslušnost (poslije usvojene linije), Đilas stalnu raspravu. Tito se za razliku od Đilasa ne osvrće previše na ideološko-teoretsku kritiku, ne udubljuje se u problem birokratizacije i sovjetskog nasleđa, već pažnju usmjerava na političko jedinstvo, odnosno striktno poštovanje i sprovođenje partijske linije. I na kraju, Tito jasno podvlači da teoretski članci rukovodilaca ne predstavljaju ništa direktivno i definitivno, da nisu linija partije, već samo materijal za diskusiju u korist razvoja teoretske misli. Drugim riječima, šalje jasnu poruku da to ne može da bude politika partije. Ukratko, Titov govor je predstavljao reakciju na Đilasove stavove i evidentnu političku opasnost koje oni dijelom mogu proizvesti. Međutim, kako se ne bi stekao utisak o političkom nerazumijevanju u rukovodstvu, pa i razilaženju, navedena pitanja su morala biti usaglašena. Tako je početkom juna 1951. sazvan novi, Četvrti partijski plenum.

Đilasove kritike i formiranje novih pogleda (6): Tito upozorio na partijsku disciplinu

S obzirom na aktuelne probleme, odlučeno je da se na Plenumu u okviru jedne od dvije planirane tačke, raspravlja o teoretskom pitanju, a za izlaganje referata na tu temu određen je upravo Milovan Đilas. Kritičke stavove prema birokratizaciji, partijskoj uniformnosti i ideološkoj rigidnosti, Đilas je iznio i na Četvrtom plenumu CK KPJ (3–4. jun 1951). Međutim, ovaj Plenum je za Đilasa bio važniji po nekim drugim obilježjima. Naime, Đilas je tada morao da izvrši određenu korekciju svojih stavova u skladu sa Titovim prethodno izrečenim primjedbama na račun slobodnije teoretske kritike i popuštanja partijske discipline. Bio je to Đilasov prvi javni politički ustupak Titovom autoritetu. [...]

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)