Iz ratnog dnevnika Arčibalda Rajsa (4): Htjeli da istrijebe cijeli srpski narod

Sve je opustošeno i čovjek se pita da li su zaista neprijatelji mogli vjerovati da je ova starina, kao što je kalemegdanski grad, mogla služiti za odbranu. Svakako, tu je bilo vojnika, ali oni su bili u donjim djelovima duž Save i Dunava da sprečavaju prelazak neprijateljskim brodovima. Bio je tu takođe i jedan top od 75 za odbranu od monitora, sakriven u zelenilu, ali ovo izobilje projektila koje su slali Austro-Mađari da razore samo stare istorijske zidine, crkvu i napuštene zgrade bilo je samo jedno raspikućstvo bez ikakve koristi od njih. Zadržavam se da posmatram lijepu panoramu koju imam pred sobom. Sjajno sunce obasjava još mađarsku ravnicu i brežuljke Bežanije, na čijem kraju se vere varoš Zemun sa svojim gordim tornjem Hunjadi Janoša. Najednom, topovi naše artiljerije počinju da bombarduju brežuljke. Jasno se vidi kako se stvaraju nad visovima mali oblaci od šrapnela koji se rasprskavaju. Izgleda da iskrcavaju pješadiju u Bežaniji i da naše tobdžije hoće da pozdrave došljake. Švabe odgovaraju i, granate prolaze iznad naših glava žureći se da na drugom mjestu eksplodiraju, u varoši gdje nema nijednog topa. Doista, lakše je ubijati nevine građane u nebranjenoj varoši nego pokušavati da se gađaju dobro zaklonjeni topovi na periferiji. Austro-Ugarska vodi "integralni rat" to jest, ona hoće da istrijebi cio srpski narod, a ne samo njegove vojnike! Izgleda da je to posljednja riječ one "Kulture" sa njemačkim velikim K.

Iz ratnog dnevnika Arčibalda Rajsa (3): Mnogo beogradskih kuća u ruševinama

Vraćajući se u varoš, prolazimo pored engleskog poslanstva. Na njegovom krovu se vije velika američka zastava, što nije spriječilo one s druge strane rijeke da pošalju jednu granatu koja je razrušila jedan paviljon u dvorištu i ozbiljno okrunila krov.

Sada se spuštamo u donju varoš. Pristanište je pusto. Nekoliko "šlepova" je potopljeno i jedino njihovi kljunovi vire iz blatne savske vode. Gotovo sve kuće nose tragove projektila, neke su djelimično porušene. Stanica je prazna. Sem nekoliko rijetkih straža, nema nikoga u ovom ogromnom ograđenom prostoru gdje rđaju šine i gdje su zidovi zdanja išarani rupama od granata i ogrebotinama od šrapnela.

Čak i bolnice, iako zaštićene crvenim krstom, već su bile bombardovane četiri puta, ali Austro-Mađarima je pošlo za rukom da naprave najviše pustoši oko zgrada duvanskog monopola. Njegova zdanja su potpuno razrušena i zapaljena od zapaljivih granata, a mnoge privatne kućice, koje iviče topčiderski drum, samo su gomila kamenja i maltera.

Štab odbrane sektora Beograd-varoši nalazi se u živopisnoj kafani "Lepi Izgled", koja još danas postoji. Mi svraćamo i tu nas dočekuje pješadijski kapetan Veselin Čajkanović koji je u građanstvu docent Univerziteta. Naravno, treba u prvom redu popiti kafu koju sprema gotovo pobožno jedna vrsta džina sa velikom bradom, jedan dobrovoljac s druge strane. Dok izmjenjujemo svoje utiske sa kapetanom, vojnici trećeg poziva, nekoliko četnika koji još nose krst na svojim šubarama, sasvim mladi dobrovoljci dolaze i prolaze – pričaju, smiju se i pjevaju.

Pošto smo popili kafu, kapetan nas vodi ka Savi. Na njenim obalama iskopani su rovovi, ili ono što se tada nazivalo rovovima i koji nimalo nijesu naličili na naše prave tvrđavske opkope na solunskom frontu. Starci trećepozivci čuvaju stražu. Oni se suviše ne kriju. Srpska strana željezničkog mosta bačena je u vazduh ekrazitom.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)