Jugoslavija i NATO (1951-1957) (2): Jugoslovenska vojska politički odana Titu

U periodu između oktobra 1949. i marta 1950. britanski Zajednički štab za planiranje izašao je sa odbrambenim projektom "Galloper", koji je pretpostavio da "ukoliko sadašnji režim ne bude zbačen, sovjetske vođe moraće da primijene silu da zauzmu jugoslavensku teritoriju".

Krajem 1949. godine američki Savjet za bezbjednost odobrio je (odlukom NSC 18/4) eventualnu pomoć Jugoslaviji u nabavkama oružja, ako to ona želi, ali je tada i odlučeno da joj se oružje ne isporučuje sve dok (ako) ne bude napadnuta. Tada je procjenjivano, da se jugoslavenska armija može oduprijeti napadu njenih susjeda, zemalja Narodne demokratije, pa čak i ako budu podržani od Sovjeta, sve dok ne stigne pomoć sa Zapada. Međutim, obavještajne procjene ubrzo su podigle Jugoslaviju na rang-listi kriznih mjesta u svijetu. Polako se na Zapadu promijenilo shvatanje, da je bolje Jugoslaviji dati oružje i tako spriječiti agresiju, nego da ono čeka u stokovima trenutak napada. Jugoslaveni su, takođe, "postajali vrlo nervozni", pa su krajem januara 1951. godine, uputili zvanične zahtjeve Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji i Francuskoj za vojnu pomoć. U to vrijeme Jugosloveni su davali izjave koje su uvjerile Zapad da će ako bude došlo do Trećeg svjetskog rata oni biti na strani Zapada, čak i ako ne bude došlo do direktnog napada na njihovu zemlju. Kako navodi Beatris Heuser, "zapadni vojni planeri ostali su skeptični po ovom pitanju", ali je za njih bilo dovoljno saznanje da Jugoslavija neće dopustiti Sovjetima i njihovim satelitima slobodan prolaz kroz svoju teritoriju. Po njenim istraživanjima originalne građe, čini se da su zapadni vojni planeri tek 1951. definitivno odbacili mogućnost da se Jugosloveni bore na strani Sovjetskog Saveza u očekivanom ratu.

Jugoslavija i NATO (1951-1957) (1): Jugoslavija smatrana dijelom sovjetskog bloka

Procjene britanskog vojnog atašea u Beogradu, pukovnika Djuhrsta, datirane početkom 1950. godine, ukazivale su da sovjetski vojni planeri potpuno bez osnove računaju na mogućnost prevrata u Beogradu, a ukazao je i na slabost sovjetske obavještajne službe u Jugoslaviji. On je, takođe, ukazao da je u slučaju invazije sa Istoka moguć sukob u dvije varijante, ali u obije bi Jugosloveni ostali bez ravničarskog dijela koji bi napadači mogli brzo da zauzmu. Ovaj britanski oficir primijetio je da sovjetski vojni predstavnici pokazuju posebno interesovanje za redovne vojne sastanke u Trstu, sumnjajući da se tamo koordiniraju akcije Saveznika i Titove armije. Prema tadašnjem stanju u pograničnom području satelitskih država i postojećem interesu Sovjeta u Beogradu, Djuhrst je zaključio da nema govora o neposrednoj prijetnji invazijom. Interesantno je da je, u skladu sa pripremama za invaziju, bilo predviđeno da britansko vojno predstavništvo u Beogradu postane vojna misija i da prati Titov glavni štab. Američki otpravnik poslova Rims je u svom izvještaju iz 1950. povoljno ocijenio moral i političku odanost vojske Titu. Po njegovom mišljenju, najslabija tačka u tom trenutku bila je opremljenost i vatrena moć JA. On je ukazao na propadanje trofejnog naoružanja, teško stanje u vazduhoplovstvu, koje je bez rezervenih dijelova i sa zastarje-lim avionima. Rims je procjenjivao da se Jugoslavija može nositi sa satelitima, ali da situacija svakog dana postaje sve nepovoljnija, premda su Sovjeti predu-zeli naoružavanje i obučavanje svojih satelitskih armija.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)