Jugoslavija i NATO (1951-1957) (5): Predsjednik Truman odobrio isporuku oružja

Maršalu Žukovu je rečeno da ponovo "iskopa" plan invazije koji je bio izrađen u ljeto 1950, a onda u jesen stavljen ad acta. Da bi se postigao brz uspjeh, Crvena armija je smatrala da mora brojno nadmašiti Titove snage s najmanje tri prema jedan. Čak i da je Tito mogao, kao što je tvrdio, da odmah prikupi 400.000 vojnika, satelitske države su mogle koncentrisati skoro tri puta veći broj vojnika, a da Crvena armija ne bude obavezna da interveniše.

Dr Bojan B. Dimitrijević

-(foto: Medija centar ''Odbrana'')

U raspravi koja se u američkom Senatu vodila u decembru 1950. oko predloga predsjednika Hari Trumana da se Titovoj Jugoslaviji pruži finansijska pomoć, i pored protivljenja nekih senatora (mahom sa juga SAD), čulo se da je to "dobra investicija", kako je rekao senator Lukas. Po njegovoj računici, opremanje i držanje jedne američke divizije u Evropi koštalo bi 176 miliona dolara, a za (tada odobrenih) 38 miliona dobijale su se "32 jugoslavenske divizije". Amerikanci su i za Jugoslovene usvojili stav da "izdaci za obuku, platu i opremu jednog vojnika bilo kog našeg saveznika daleko su manji od izdataka za jednog vojnika SAD. Naša vojna pomoć popunjava prazninu između onoga što naši saveznici mogu učiniti sami, i onoga što je potrebno da se stvori jedna modema efikasna vojna mašina". Uporedo sa tim počeo je sa radom i Tripartitni vojni komitet za vojnu pomoć Jugoslaviji, koji su činili predstavnici SAD, Velike Britanije i Francuske. Oni su usvojili radni papir o odobravanju vojne pomoći Jugoslaviji u mirnodopsko vrijeme, odnosno u kriznoj situaciji. Francuzi su tada svojim partnerima objelodanili da su godinu dana ranije vodili neuspješne pregovore o isporuci naoružanja i opreme, čiji je nastavak bio u toku. Dogovoreno je da se ubuduće takvi pregovori vode sa znanjem svih, da ne bi došlo do preklapanja i nesporazuma.

Jugoslavija i NATO (1951-1957) (4): Staljin planirao napad na Jugoslaviju

U skladu sa pripremama SAD da se suprotstave Sovjetskom Savezu, šefovi američkog Zajedničkog štaba požurivali su Trumana, 15. januara 1951, da povede u "jedan usklađeni i sveobuhvatni pohod svuda protiv komunizma dominiranog Kremljem", objašnjavajući da pohod znači "jedan snažan agresivni pokret za napredne ideje ili ideale". Američki generali su, više nego iko drugi, bili željni da pomognu Titu. Kao i uvijek od završetka rata, Francuska je bila više protiv Tita, a Sjedinjene Države više za Tita nego ostali saveznici u NATO-u. Britanska laburistička vlada smatrala je da je diktator Tito, kao i diktator Franko, nepoželjan saveznik, ali američki načelnici štaba bili su srećni što imaju jednog, kao i drugog. Krajem januara 1951. Milovan Đilas je otišao u tajnu posjetu Londonu, gdje se sastao sa Atlijem. Od njega je tražio da oružjem snabdijeva Jugoslaviju, koja se nalazila pred neposrednim napadom država Kominforma, ali je smatrao da bi bilo bolje da se to oružje ne isporučuje ni preko NATO-a niti zvanično preko vlada Zapada, već da bude poslato što je moguće nenametljivije. Tito je to isto tražio od francuskog ambasadora u Beogradu, a uskoro i V. Velebit od vlade Sjedinjenih Američkih Država u Vašingtonu. Francuzi nijesu odgovorili. Britanska vlada je bila za to da se oružje pošalje, ali je riješila da ne uradi ništa dok se ne dogovori s Amerikancima. Vlada Sjedinjenih Država odobrila je Velebitovu molbu bez savjetovanja ni sa jednom od svojih saveznica; za manje od šest nedjelja sve formalnosti bile su završene, a isporuku oružja odobrio je predsjednik Truman 12. marta 1951. godine.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)