Jugoslavija i NATO (1951-1957) (7): Tajna posjeta Koče Pavlovića Pentagonu

Amerikanci su, prije bilo kakvih isporuka, tražili da se sporazumiju sa jednim jugoslovenskim oficirom koji je dobro upućen u strategiju i planove odbrane Jugoslavije. Pošto je referisao Titu, Velebit je pozvan da odmah dođe u Beograd.

"Kad sam stigao u Beograd" kaže Velebit, "pozvan sam kod Tita. Bili su prisutni Koča Popović, Kardelj, Ranković i Gošnjak. Na tom sastanku sam im iznio rezultate mojih razgovora u Vašingtonu. Riješeno je odmah da se prihvati mogućnost da nabavimo oružje na besplatnoj bazi, dakle kao poklon od strane SAD. Dogovoreno je da Koča Popović pođe u Ameriku, da bude taj koji će sa Pentagonom dogovarati pojedinosti. Osim toga Amerikanci su tražili da im damo listu oružja koje bi nama bilo najvažnije. U našem Generalštabu je napravljena ta lista, a da stvar bude do kraja tajna, ja sam prevodio na engleski, tako da niko drugi ne dozna šta se tu 'kuva'. Tu listu sam onda predao Pentagonu." Prema Velebitovom sjećanju, na toj listi bili su uglavnom zahtjevi za isporuku artiljerije, municije, modernih borbenih aviona i slično. General Koča Popović je sa suprugom Lepom i Velebitom stigao u Vašington sredinom maja 1951. godine. Putovao je pod svojim imenom, Konstantin, iz čega su Amerikanci zaključili da on ne želi publicitet, ali da posjeta nema sasvim tajni karakter. U javnosti je objelodanjeno da je riječ o privatnoj posjeti ambasadoru Vladi Popoviću.

Jugoslavija i NATO (1951-1957) (6): Tito obećao priklanjanje NATO-u

"Koča je stanovao kod ambasadora, i zajedno smo posjetili Pentagon jedno pet-šest puta. Imali smo s njima duge razgovore ..." Izgleda da general Koča Popović nije u startu "probio led" kod Amerikanaca na za njega zadovoljavajući način. Iz zabilješke sa jedne večere 10. juna 1951, na kojoj se razgovaralo sa predstavnicima Stejt Departmenta, saznajemo da je general stekao utisak "da je rezultat njegovog dolaska mogao biti bolji; da mi ne možemo biti zadvoljni ni s količinom, ni s tipovima materijala koji bismo mogli dobiti s kratkim rokom isporuke". Kao i ranije sa Sovjetima, Jugosloveni su insistirali na isporuci mlaznih aviona, umjesto kojih su mu ponuđeni samo neki "Tanderbolt" lovci. Ova konstatacija nas uvjerava u vrlo skromno poznavanje tipologije i mogućnosti pojedinih naoružanja, kao i u shvatanje da je iz potpuno zastarjele sovjetske, trofejne i jugoslovenske tehnike moguće odmah uskočiti u najsavremenije mlazne avione. Iako su u toku ove prve runde razgovora u najvećoj tajnosti bile isporučene dvije partije od po nekoliko stotina ručnih bacača, Jugosloveni su željeli još, i to konkretno oruđe. Amerikanci su pokušali Popovića, Velebita i ambasadora na neki način da upoznaju sa ostalim američkim obavezama u tom trenutku: isporuke za ratište, za saveznike iz Atlantskog saveza i druge sa kojima su od ranije imali ugovore: "...da ne treba da shvatimo teškoće oko dobivanja materijala pogrešno, ili da nas to dekuražira ... da to nije iz pomanjkanja interesa", na šta je Koča Popović odgovorio da oni imaju konkretne i spremne ljude za rat, koje je trebalo samo naoružati, ali i prokomentarisao da su razgovori postavljeni na uskoj osnovi. Naime, Amerikanci su insistirali na jednoj "tehničkoj konferenciji"na kojoj bi se utvrdilo šta je potrebno Jugoslovenskoj armiji. Titov general to nije razumio, već je smatrao da je "on lično doveden u nezgodnu situaciju", jer je kao načelnik Generalštaba očekivao da razgovara sa sebi ravnim pregovaračima u vrhu američke vojske (treba napomenuti da je kasnije zaista došlo do ovakve konferencije, na kojoj su jugoslovenski generali svojim impresivnim stavom uticali na liste naoružanja i potonje isporuke).

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)