Jugoslavija i NATO (1951-1957) (6): Tito obećao priklanjanje NATO-u

Dok je čekao američki odgovor, Tito je, 22. februara, obećao da će, ukoliko Crvena armija napadne Grčku ili Zapadnu Njemačku, ili Italiju preko Austrije, Jugoslavija ući u rat na strani NATO-a.

Vlada SAD je još u toku 1950. odobrila nabavku avionskih motora za jugoslovenske putničke avione DC-3, a razmatrala je i mogućnost da u Jugoslaviju pošalje ekipu stručnjaka koji bi pregledali civilne aerodrome radi njihovog tehničkog unapređenja. U aprilu 1951. godine Jugoslavija je sa Sjedinjenim Državama potpisala sporazum po kome su jugoslovenski avioni mogli da slijeću na dva aerodroma u američkoj zoni Njemačke i na jednom u američkoj zoni u Austriji. Za uzvrat, američki putnički avioni dobili su pravo preleta Jugoslavije na liniji Njujork-Kalkuta i pravo komercijalnog slijetanja na beogradski aerodrom, "kada dozvole tehničke mogućnosti". Mimo pregovora koji je doveo do potpisivanja sporazuma o vojnoj pomoći, aprila 1951. uslijedio je još jedan korak ka otvaranju i konkretnoj pomoći vodeće sile Zapada Jugoslaviji. Razmjena nota između FNRJ i SAD, obavljena u jugoslovenskom MIP-u, osnažila je potpisivanje sporazuma "o pomoći u cilju jačanja odbrambene sposobnosti naše zemlje". Radilo se o pomoći u sirovinama i ostaloj robi.

Jugoslavija i NATO (1951-1957) (5): Predsjednik Truman odobrio isporuku oružja

Početkom 1951. došlo je do promjena u razmišljanjima mnogih američkih političara. Pod različitim uticajima i utiscima, uviđalo se da bi slanje oružja Titovoj Jugoslaviji dovelo do strateške koristi. Prema sjećanju Vladimira Velebita, od značaja za iniciranje razgovora o naoružanju bio je njegov susret sa nekoliko uticajnih američkih političara, koji su bili odgovorni za planiranje ili za pitanja SSSR-a. Po Velebitu, on je to činio samoinicijativno, bez ikakvih instrukcija iz Beograda. "Sa svima sam razgovarao i pitao sam ih da li postoji mogućnost da nam Amerika liferuje oružje koje nam je bilo potrebno za odbranu naše zemlje. Oni su obećali da će povesti razgovore u svom Generalštabu, u Pentagonu. Nakon nekoliko nedjelja, odgovorili su mi da su principijelno saglasni." U isto vrijeme i komandant savezničkih snaga u Evropi, general Ajzenhauer, na osnovu svojih iskustava iz Evrope, razrađivao je strategiju odbrane u Evropi. On je imao ideju o udaru sa juga i sjevera na bokove sovjetskih snaga, ako krenu u dubok prodor u zapadnu Evropu. U njegovim razmišljanjima bilo je predviđeno da i Turci i "Jugići" (Jugosloveni) dobiju oružje. Dva dana poslije ovog Ajzenhaue-rovog govora načelnik američkog generalštaba, Omar Bredli, uputio je pismo ministru odbrane Maršalu, u kome je istakao da SAD treba da promijeni raniji stav prema Jugoslaviji, prema kome bi se oružje isporučivalo tek u slučaju agresije. On je ukazao da Generalštab smatra da traženi materijal sa spiska koji je dostavio Velebit može da bude pripremljen za isporuku Jugoslovenskoj armiji. Zatim je Velebitu uručen spisak raspoloživog materijala. Sve vrijeme o tom konkretnom dogovoru ništa nijesu znali ni američki ambasador u Beogradu Alen niti evropski saveznici Britanija i Francuska. I Tito je uporno odbijao da se izjasni o američkoj pomoći. Krajem 1950, ispraćajući britanskog vojnog atašea Dju-hrsta, govorio je da ne može da traži od Zapada naoružanje, čak i kada bi htio. "Moj cilj je da Jugoslavija ostane neutralna – bar dok izbije svjetski rat". I ambasador SAD u Beogradu, Alen, zaključio je krajem 1950. godine da "Tito još nije spreman na zapadnu vojnu pomoć".

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)