Šezdeset osma u Jugoslaviji i Rumuniji i događaji u Čehoslovačkoj (3): Poslije Titove podrške studentima uslijedila represija

Iz kritika birokratije i društvenih nejednakosti proizašli su zahtjevi za stvaranje i primjenu cjelovitog sistema samoupravljanja i demokratizaciju društva. Ovakvi studentski zahtjevi naišli su na podršku profesora i običnih građana.

Štrajk je okončan nakon televizijskog obraćanja predsjednika Tita 9. juna. On je izjavio da podržava većinu studentskih zahtjeva i da je "devedeset procenata studenata poštena omladina o kojoj mi nismo vodili dovoljno računa, u kojoj smo mi gledali samo učenike u školama, kojima nije još vrijeme da se uključe u društveni život naše socijalističke zajednice". Smatrajući da su im zahtjevi prihvaćeni, studenti su obustavili blokadu. U nedjeljama koje su uslijedile rukovodstvo je odustalo od bilo kakvih reformi koje bi mogle da ugroze vlast, te je došlo i do represije i hapšenja.

Politička elita se vrlo slično, kao što je to učinila ona na Zapadu i na Istoku reagujući na studentski pokret, okrenula konzervativnom, odnosno represivnom načinu reagovanja na studentske zahtjeve. Odmah poslije čuvenog govora Josipa Broza Tita, u kojem je on pred čitavom jugoslovenskom javnošću dao za pravo studentima, partijska i policijska represija se obrušila na one najaktivnije učesnike studentskog protesta. Jedna od karakteristika studentskog pokreta u Jugoslaviji bila je nepostojanje studentskih vođa. Beograd, kao ni ostali jugoslovenski gradovi, nije stvorio nekog poput Rudija Dučkea ili Danijela Kon Bandita. To je otežavalo vlastima da iz mase izdvoje nekoga i proglase ga glavnim krivcem i nosiocem pobune. Ipak, mnogi šezdesetosmaši, prije svega studenti Filozofskog fakulteta u Beogradu, kasnije su isleđivani, hapšeni, osuđeni, zatvarani ili izbačeni s fakulteta.

Šezdeset osma u Jugoslaviji i Rumuniji i događaji u Čehoslovačkoj (2): Studentska pobuna protiv ''crvene buržoazije''

Obračun s profesorima pokrenuo je sam Josip Broz Tito na 6. kongresu Saveza sindikata Jugoslavije, održanom u Beogradu od 26. do 29. juna. U govoru je upravo njih okrivio za studentske nemire, ocijenivši da su htjeli da uvedu višepartijski sistem u kojem bi oni mogli ravnopravno da razgovaraju sa skupštinom i ostalim državnim tijelima. Optuživao ih je da negiraju radničku klasu kao najvažniji faktor i stub društva i da žele vlast za sebe. Svoj govor je završio riječima:,,Dakle, takve ljude mi moramo onemogućiti i sprečavati njihov negativni uticaj. Zar da takvi vaspitavaju našu djecu na univerzitetima i školama. Njima nema mjesta tamo!" Obračun s profesorima nije nastupio odjednom, on je imao više faza. Do kulminacije je došlo tek 1975. godine Odlukom o stavljanju na raspolaganje pojedinih profesora i saradnika Filozofskog fakulteta u Beogradu. Odluka je značila da profesori koji su učestvovali u nemirima dobiju zabranu predavanja, ali ne i otkaz. Do posljednje faze koja je podrazumijevala prekid radnog odnosa došlo je tek 1980. dopunom Odluke o stavljanju na raspolaganje.

Vrijeme nakon 1968. pokazalo je da studentski pokret nije označio prekretnicu u Jugoslaviji. Studentski zahtjevi nijesu doveli do promjene politike ili zaustavljanja započetih procesa, čak nije došlo ni do smjene političara čija su se imena mogla pročitati na studentskim transparentima. Jedini važan rezultat demonstracija bio je okupljanje intelektualaca sa kritičkim stavom prema jugoslovenskoj stvarnosti. Njihova opoziciona okupljanja će na kraju dovesti do osnivanja prvih demokratskih političkih stranaka.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)