Usložnjavanje političkih prilika u Bosni i Hercegovini (6): Gušenje bune koordinisali Ranković i Danilović

Nakon ekspresnih i masovnih hapšenja, sudski procesi su izrodili 14 smrtnih kazni, 240 osoba je osuđeno na ukupno 3308 godina zatvora, 354 lica osuđeno je prekršajno na društvenokoristan rad do dvije godine, a ogromnu većinu kažnjenih činili su muslimani. Stanovništvo islamske vjere u Cazinskoj Krajini je prihvatilo srpsko vođstvo bune, ali je skoro isključivo srpski kadar zadužen za sankcionisanje "ispada", s obzirom na prirodu međuetničkih odnosa u Bosni i Hercegovini, unutar muslimanskog etničkog korpusa morao izazvati određeni stepen podozrivosti. Akciju gušenja Cazinske bune hijerarhijski su koordinisali savezni i republički ministar unutrašnjih poslova, Aleksandar Ranković i Uglješa Danilović. Četiri ključna čovjeka koji su na terenu rukovodili gušenjem pobune bili su Srbi, oficiri UDB-e: Slobodan Šakota, Vojislav Čolović, Živko Jošilo i Boško Boškot. Osim toga, i ostali zaposleni u cazinskom i velikokladuškom Opunomoćstvu UDB-e većinom su bili srpske nacionalnosti.

Razvoju socijalističke demokratije protivrječili su "preživjeli ostaci prošlosti" i nazadni "relikti feudalnog društva", kakvim je smatrana tradicija pokrivanja muslimanske žene. Kampanja za skidanje zara i feredže u Bosni i Hercegovini, Kosmetu i Sandžaku započela je 1947. godine preko aktivistkinja Antifašističkog fronta žena (AFŽ). Na Drugom kongresu ove organizacije, održanom jula iste godine, usvojena je Rezolucija o pokretu muslimanki za skidanje zara, ali je ova akcija imala prilično slab učinak. Poučena takvim iskustvom, KPJ se 1950. godine opredijelila da, uporedo sa začecima procesa demokratskog preobražaja zemlje, to pitanje rješava zakonskom mjerom. Odlukom sa zakonskom snagom vlast je namjeravala zabraniti nošenje, prisiljavanje ili nagovaranje žena muslimanske vjere da nose zar i feredžu, ili na drugi način pokrivaju lice. Zakon je usvojen 28. septembra 1950. godine, a njime je za nošenje ovih odjevnih predmeta zaprijećeno kaznom od tri mjeseca zatvora ili novčana globa od 20 hiljada dinara. Za prisiljavanje žene da nosi zar i feredžu, ili za vršenje propagande u tom pravcu zaprijećeno je lišavanjem slobode sa prinudnim radom do dvije godine, ili novčana kazna do 50 hiljada dinara. Propisano je da zakon stupa na snagu 30 dana po njegovom donošenju.

Usložnjavanje političkih prilika u Bosni i Hercegovini (5): Naoružan pištoljem "dozvolio da bude zarobljen"

U dijelu stanovništva islamske vjere, više u gradovima, postojala je čvrsto ukorijenjena tradicija nošenja zara i feredže. Za njih "otkrivanje" muslimanske žene nije predstavljalo samo "udar na tradiciju" već i "moralno obezvrjeđivanje" muslimanske porodice. Budući da je očekivala otpor dijela muslimana, a kako bi izbjegla širu primjenu prinude, revolucionarna vlast je prije i poslije donošenja Zakona vodila opsežne agitaciono-propagandne akcije na popularisanju ove mjere. Glavna uloga u kampanji promovisanja Zakona je iz političkih razloga prepuštena vodećim muslimanskim institucijama i komunistima.

Još 1947. godine je "obezbijeđena" podrška čelnih muslimanskih vjerskih i kulturnih organizacija. Vakufsko-mearifski sabor je avgusta iste godine podržao "skidanje" zara i feredže. U Rezoluciji Sabora stoji da "nema nikakvih zapreka da se muslimanka otkrije" i da je pogrešno "pomiješati principe islamske vjere sa običajima koji su kočili razvoj muslimanke do danas". Vrhovno vakufsko predstavništvo u FNRJ je istog mjeseca zaključilo da je dužnost tog sabora da svestrano pomogne ovu akciju. Takođe, na godišnjoj skupštini Kulturnog društva Preporod, muslimanke su pozvane da iz svog načina odijevanja izbace zar i feredžu.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)