Ideja o nesvrstanosti između političke nemoći i doprinosa stabilnosti: Brionska šuma

Piše: Nikola Banićević

Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito čekao je na brionskom pristaništu dvojicu kolega, Javaharlala Nehrua, predsjednika Indije, i Gamala Abdela Nasera, predsjednika Egipta. Nehru je stigao prvi. Dolazi smireno, gotovo filozofski. Njegovo prisustvo nije bilo nametljivo, ali je nosilo težinu civilizacije stare hiljadama godina. U bijeloj odjeći, sa prepoznatljivom kapom, djelovao je kao da više pripada ideji nego trenutku, kao da već vidi svijet kakav tek treba da nastane. Nedugo zatim, pristao je Naserov brod. Bio je odlučan, gotovo prkosan. Nije dolazio samo kao državnik, već kao glas novog arapskog i afričkog samopouzdanja. Brioni, Titova pozornica, bili su prostor gdje je mogao da spoji politiku i simboliku, državu i lični autoritet. U toj tišini i dugim šetnjama među borovima razgovarala su tri čovjeka koji su dolazili iz tri različita svijeta, ali sa istim teretom, pritiskom da izaberu stranu.

Na ostrvu nije održan formalni samit lidera, kako je danas često slučaj. Radilo se o strateškom susretu trojice lidera koji su po pitanju međunarodne politike imali slične stavove. Hladni rat zahvatio je svijet, a blokovska podjela bila je sve jasnija. Dvije supersile generisale su svoju moć u ratu tenzija i savezništava. Rastao je pritisak na države da biraju strane. Proces dekolonizacije dobijao je na zamahu. Ideja traženja trećeg puta, prostora između dva bloka, postajala je politika na Brionima. Sve je izgledalo kao početak jedne nade ili globalne iluzije. Činilo se da nastaje platforma u međunarodnoj politici pomoću koje će male države da budu subjekti, a ne objekti u međunarodnim odnosima. Na Brionima 18. i 19. jula 1956. godine svijet nije bio podijeljen, već je prvi put ozbiljno osporen. Brionska deklaracija bila je uvod u Prvi samit nesvrstanih koji je održan u Beogradu. U stvaranju Pokreta nesvrstanih, Tito nije bio ni jedini ni prvobitni ideolog, ali je bio onaj koji je ideju pretvorio u političku činjenicu. Njegova snaga nije bila u viziji koja je bila isključivo njegova, već u sposobnosti da između suprotstavljenih svjetova pronađe prostor za djelovanje i od njega napravi platformu. Nesvrstani su zato od početka bili više balans nego blok, više proces nego savez, što je ujedno bila i njihova najveća snaga i slabost. Nestanak bipolarnog svijeta, heterogenost i različiti interesi članica dovešće do kraja Pokreta.

Nikola Banićević

privatna arhiva

U današnjem sistemu, koji je formalno multipolaran, ali suštinski fragmentisan i asimetričan, logika nesvrstanosti gubi jasnu operativnu osnovu, jer ne postoje dva stabilna bloka, već mreža preklapajućih konflikata i interesa. U kontekstu rata u Ukrajini i kriza na Bliskom istoku, vidljivo je da većina država koje bi se nekada svrstale u nesvrstane danas vodi selektivnu, interesnu neutralnost, a ne principijelnu nesvrstanost, što znači da podržavaju različite strane u različitim forumima, zavisno od konkretnog interesa. To pokazuje da bi "klasični" nesvrstani savez danas teško funkcionisao kao koherentan blok, jer ne postoji dovoljno zajedničke strateške homogenosti među potencijalnim članicama. U takvom okviru, nesvrstanost kao politički projekat ne bi imala snagu da djeluje kao korektiv savremenih sukoba, jer oni nisu samo blokovski, već i hibridni, regionalni i ekonomski umreženi. Ono što bi danas eventualno bilo moguće nije obnova tog pokreta u izvornom smislu, već labavije koalicije nekadašnjih država članica. One bi mogle povremeno i koordinisano djelovati u UN sistemu, ali bez jedinstvene strategije ili institucionalne strukture kakvu je imao Pokret nesvrstanih. Zbog toga se nesvrstanost danas više može posmatrati kao normativna ideja, nego kao operativni mehanizam međunarodne stabilizacije. Kao korektiv savremenih sukoba, ona bi imala ograničen domet: mogla bi ublažavati polarizaciju u diplomatskim forumima, ali ne i strukturalno mijenjati dinamiku ratova kakvi se vode u Ukrajini ili na Bliskom istoku.

Prije 46 godina, 4. maja 1980. godine, umro je Tito. Nestao je ne samo lider jedne države, već i politički centar gravitacije koji je krhku ravnotežu Pokreta držao na okupu. Jedna politička ideja ostala je u šumi Briona. Možda je došlo vrijeme da se aktivira ponovo, kroz pravilo Pokreta miroljubive koegzistencije kao politički minimum, umjesto "pomirenja svijeta", koje je danas teško ostvarivo.

(Autor je doktor političkih nauka, predavač na Humanističkim studijama na UDG)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"