Nezadovoljstvo koje traži odgovor i rizici koje treba spriječiti: Evropa na nogama

PIŠE: Nikola Banićević

Studenti izlaze na ulice tražeći pravednije društvo i reformu sistema, ukazujući na postojeće nejednakosti. Na Novom Beogradu, 3. juna, policijski kordon zaustavlja studente koji pokušavaju da stignu do centra grada. Visoki funkcioner SKJ Veljko Vlahović, revolucionar i nekadašnji španski borac, čovjek koji je uživao određeno povjerenje među studentima, dolazi da razgovara s mladim ljudima. Govori se sa improvizovanog mjesta, uz pomoć megafona. Studenti uzvikuju: "Veljko, sjeti se Španije!" i "Veljko, vodi nas!". Te večeri, u televizijskom obraćanju, Vlahović će govoriti o "dubokom i opravdanom nezadovoljstvu studenata", osuditi nasilje i zatražiti hitnu istragu. Vlast neće ispuniti sve studentske zahtjeve, ali će protesti natjerati institucije da reaguju u pravcu promjena. Reakcija, međutim, nije isto što i rješavanje problema.

Francuska, Italija, Albanija i Grčka ovih dana pokazuju različita lica evropskog nezadovoljstva. Iako se njihovi protesti razlikuju po neposrednim povodima, političkom kontekstu i intenzitetu, povezuje ih osjećaj da institucije ne odgovaraju dovoljno na probleme građana. U Francuskoj se nezadovoljstvo zbog stanja u obrazovanju i rasta troškova života prelilo u širi društveni bunt. Italijanske demonstracije okupljaju različite grupe pogođene ekonomskim pritiscima i nezadovoljstvom javnim uslugama, dok su protesti u Albaniji snažno obilježeni političkim zahtjevima, optužbama za korupciju i pozivima na odgovornost vlasti. U Grčkoj su studenti i nastavnici izašli na ulice zbog troškova života, uslova obrazovanja i nepristupačnog stanovanja. Različiti problemi, međutim, ukazuju na zajedničku slabost: kada građani izgube povjerenje da će institucije odgovoriti na njihove potrebe, ulica postaje prostor političkog pritiska.

U tome nema nužno ničeg nedemokratskog. Naprotiv, pravo na mirno okupljanje jedno je od temeljnih obilježja demokratskog društva. Protest je često posljednje sredstvo građana koji smatraju da ih političke partije, parlamenti i drugi institucionalni mehanizmi ne čuju dovoljno. Problem nastaje kada se legitimno nezadovoljstvo pretvori u nasilje, kada se javne ustanove i privatna imovina nađu na meti napada ili kada se čitava društvena grupa proglasi odgovornom za krizu. Tada se granica između političkog izražavanja i ugrožavanja bezbjednosti mora jasno povući.

Međutim, pitanje je ko politički profitira od takvog nezadovoljstva? Odgovor nije jednostavan, niti se može svesti na sukob ljevice i desnice. Sindikati, studentski pokreti i lijevo orijentisane organizacije tradicionalno imaju važnu ulogu u mobilizaciji građana oko radničkih prava, javnih usluga i socijalne zaštite. Desničarske partije, s druge strane, često usmjeravaju nezadovoljstvo prema političkim elitama, migracionoj politici, osjećaju gubitka nacionalne kontrole ili navodnoj nemoći države da obezbijedi red. Ali nijedna od ovih političkih tradicija nema pravo monopola nad protestom. Ekonomska nesigurnost, nepovjerenje u institucije i osjećaj nepravde mogu okupiti građane koji se ideološki znatno razlikuju. Zato bi bilo pogrešno aktuelne događaje tumačiti kao jedinstveni uspon evropske ljevice ili desnice. Mnogo je važnije pitanje zašto dio građana više ne vjeruje da će promjena vlasti ili redovni politički procesi donijeti boljitak njihovom svakodnevnom životu.

Između poslovnih interesa i nacionalne bezbjednosti: Borba na jedan klik

Odgovor državnih institucija otvara još osjetljivije pitanje. Država ima obavezu da zaštiti građane, spriječi nasilje i obezbijedi nesmetano funkcionisanje javnog prostora. Ali ta obaveza ne daje joj neograničenu slobodu da suzbija proteste. Rekacija državnih organa mora biti zakonita, neophodna i proporcionalna, a odgovornost za eventualne zloupotrebe mora biti utvrđena. Nasilje pojedinih demonstranata ne opravdava kolektivno kažnjavanje svih učesnika, kao što ni pravo na okupljanje ne daje pravo na napade, paljenje i ugrožavanje drugih ljudi. U demokratskom društvu zaštita javnog reda i zaštita ljudskih prava ne smiju biti predstavljene kao međusobno isključivi ciljevi.

Upravo se tu otvara prostor za koncept ljudske bezbjednosti. Bezbjednost nije samo zaštita teritorije, državnih institucija i javnog poretka od neposrednih prijetnji. Ona podrazumijeva i zaštitu ljudi od ekonomske oskudice, socijalne isključenosti, nasilja i proizvoljne upotrebe moći. Iz tog ugla, protesti nijesu samo zadatak državnih organa već i upozorenje političkim institucijama. Ako država reaguje isključivo pojačavanjem represivnih mjera, bez pokušaja da odgovori na uzroke nezadovoljstva, može privremeno uspostaviti mir, ali istovremeno produbiti nepovjerenje. S druge strane, ignorisanje nasilja i ugrožavanja prava drugih građana takođe slabi povjerenje u institucije. Odgovorna bezbjednosna politika zato mora povezati efikasno očuvanje javnog reda, poštovanje ljudskih prava, transparentnost rada policije i političku spremnost da se rješavaju problemi zbog kojih ljudi izlaze na ulice.

Država koja umije da utiša ulicu nije nužno država koja je riješila problem. Ponekad je samo uklonila njegov najvidljiviji izraz. Pravo pitanje nije samo ko je izašao na ulicu već zbog čega je izašao, ko pokušava da usmjeri njegovo nezadovoljstvo i da li institucije umiju da zaštite i slobodu protesta i bezbjednost svih građana.

(Autor je doktor političkih nauka, predavač na UDG)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"