Kapi života

Piše: Nikola Banićević

Kroz otvorene prozore povremeno je ulazio miris mora i prašine. Sto pedeset kilometara dalje tekla je hladna voda sa Himalaja. Za svaku njenu kap vodiće se tvrdi pregovori između tri ličnosti. Nirandžan D. Gulhati, čovjek inženjerskog uma i diplomatske discipline, naviknut da govori u brojkama, postocima i procentima. Indijac je bio zagledan u mapu rijeke, koju je mnogo puta prepravljao. Na drugoj strani stola, u sporazum je gledao Pakistanac Sajed Mohamad Amir, hladan i precizan pregovarač, svjestan da iza svake rečenice koju izgovori stoji politički pritisak zemlje, te da od jednog potpisa zavisi egzistencija čitave nacije. U sredini, gotovo kao tiha sila koja drži ravnotežu između dva nepovjerljiva svijeta, sjedio je Judžin R. Blek, predsjednik Svjetske banke. Nije bio samo posrednik, već arhitekta ideje da se rijeka Ind podijeli bez rata. Kada su pera konačno dotakla papir, nije bilo slavlja. Zavladala je tišina, jer je prisutnima bilo jasno da su upravo spriječili nešto mnogo veće od diplomatskog nesporazuma. Spriječili su nuklearni rat.

Sporazum o vodnim pravima na rijeci Ind postignut je između Indije i Pakistana. Ovo je referentni slučaj upravljanja transgraničnim rijekama u uslovima konflikta, svojevrsni "de fakto model". Spor je riješen principom podjele riječnog sistema, a ne same rijeke kao cjeline. Ind je podijeljen tako da Indija kontroliše istočne pritoke, a Pakistan zapadne, uz garantovani minimalni protok. Mehanizam je oslonjen na međunarodno posredovanje Svjetske banke i stalnu tehničku komisiju koja nadzire primjenu sporazuma. Model iz 1960. i dalje živi, ali više kao krhki hladnoratovski relikt, koji se održava između pravila i povremenih tenzija i sukoba između dvije države. Ostaje pitanje koje rađa strah: da li bi voda u budućnosti mogla preliti čašu tenzija i dovesti do nuklearnog sukoba dviju država? Ako je sporazum o Indu iz 1960. godine dokaz da je čak i među neprijateljskim državama moguće uspostaviti funkcionalan režim upravljanja vodama, onda Nil i Jordan pokazuju drugu stranu iste priče – da voda u 21. vijeku sve češće postaje stalna tačka političke tenzije.

Virus bez granica

U sporu oko Nila ključni akteri su Etiopija, Egipat i Sudan. Egipat zavisi od Nila gotovo potpuno, i vidi svako smanjenje protoka kao prijetnju svojoj vodi, poljoprivredi i nacionalnoj bezbjednosti. Etiopija smatra da, kao uzvodna država, ima pravo da koristi Nil za razvoj, energiju i izgradnju brana poput GERD-a. Sudan je između njih, jer mu trebaju i stabilan protok vode i koristi od regulacije rijeke, pa pokušava da balansira između dva suprotna interesa. Trenutno je na snazi okvirni režim pregovora pod okriljem Afričke unije, ali bez konačnog obavezujućeg sporazuma. Uloga velikih država je indirektna, ali politički značajna. Efekat njihovog djelovanja ne rješava spor, već ga spolja oblikuje kroz različite oblike prisustva. Zbog toga Nil nije samo razvojni ili infrastrukturni spor, već pitanje državne bezbjednosti. U takvom okviru kompromis postaje politički ograničen, jer se voda definiše kao uslov preživljavanja, a ne kao predmet tehničke raspodjele. Postoje rijeke koje ne dijele samo geografiju, već i političku sudbinu regiona kroz koje teku. Rijeka Jordan je upravo takav primjer – skroman vodotok po dimenzijama, ali ogroman po političkoj težini koju nosi u jednom od najnestabilnijih djelova svijeta. Savremeni okvir upravljanja uspostavljen je mirovnim sporazumom između Izraela i Jordana iz 1994. godine, koji je otvorio prostor za relativno stabilnu raspodjelu vodnih resursa između dvije države. Taj sporazum često se navodi kao jedan od rijetkih funkcionalnih elemenata šire bliskoistočne mirovne arhitekture. Međutim, ovaj institucionalni okvir nikada nije u potpunosti obuhvatio najosjetljiviju liniju konflikta – odnos između Izraela i Palestine. U tom segmentu pitanje vode ostaje duboko integrisano u širi spor o teritoriji, suverenitetu i bezbjednosnoj kontroli. Voda se ne posmatra samo kao resurs za poljoprivredu ili stanovništvo, već kao element strateške stabilnosti i političkog pritiska.

Od faraonskih prikaza, preko Mojsijevog čuda na rijeci Jordan, do rovovske podjele riječnih slivova, ostaje vječita dilema: da li je voda izvor mira ili nemira? Nema sumnje da je ona izvor života. Ostaje nada da njeno proticanje neće odnositi ljudske živote poput lišća u predvečerje neizvjesnosti.

(Autor je doktor političkih nauka, predavač na UDG)