Virus bez granica

Piše: Nikola Banićević 
 

U avgustu 1976. godine, u selu Jambuku na sjeveru Zaira, doktorima je trebalo samo nekoliko dana da shvate da ne gledaju još jednu epidemiju, već početak jedne od najsmrtonosnijih prijetnji modernog doba. Prvi pacijent koji je umro bio je seoski učitelj Mabalo Lokela. Putovao je rijekom Ebola, pa su lokalni doktori mislili da se radi o zarazi malarijom. Uzorak iz Zaira našao se pod mikroskopom mladog belgijskog mikrobiologa Petera Piota. On je bio je prvi čovjek na svijetu koji je shvatio da se rađa virus koji će decenijama kasnije mijenjati pojam globalne bezbjednosti. Počinje priča o virusu ebola, koja će ući u istoriju kao jedan od najsmrtonosnijih epidemioloških udara modernog doba.

U centralnoj Africi ponovo se širi jedna od najsmrtonosnijih bolesti modernog doba – ebola. U DR Kongo trenutno traje 17. epidemija ebole od 1976. godine, ali ovoga puta riječ je o rijetkom Bundibugyo soju virusa, za koji ne postoji odobrena vakcina, niti specifična terapija. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), ukazuje se na oko 670 slučajeva i najmanje 160 sumnjivih smrti, uz više od 60 laboratorijski potvrđenih infekcija u Kongu i Ugandi. Za manje od sedam dana, broj sumnjivih slučajeva gotovo se utrostručio. Upravo ta brzina širenja objašnjava zbog čega SZO upozorava da svijet trenutno vidi samo "vrh ledenog brijega".

Savremene epidemije više nijesu izolovani problemi siromašnih država. One danas predstavljaju globalne bezbjednosne izazove koji mogu destabilizovati društva, ugroziti ekonomije, izazvati političku paniku i otvoriti prostor za nove oblike međunarodnih prijetnji. Ebola je možda najbolji primjer kako granica između medicine i geopolitike gotovo više ne postoji. Aktuelna epidemija razvija se u istočnim djelovima DR Konga, regionu koji je već decenijama pogođen sukobima, djelovanjem oružanih grupa, siromaštvom i slabim institucijama. Upravo kombinacija rata i epidemije čini situaciju posebno opasnom. SZO upozorava da su zdravstvene ustanove preopterećene, dok organizacija "Ljekari bez granica" upozorava da pojedini centri više nemaju mjesta za nove pacijente. Pojedini eksperti ukazuju da je virus vjerovatno cirkulisao gotovo dva mjeseca prije nego što je identifikovan, što je omogućilo njegovo širenje kroz gusto naseljene i teško kontrolisane oblasti. Svijet nakon pandemije kovida više ne može posmatrati epidemije kao lokalne krize. Globalizacija, avionski saobraćaj i migracije učinili su da virus iz udaljenog rudarskog grada u Kongu može za svega nekoliko dana postati međunarodni problem. Slučajevi ebole već su potvrđeni u Ugandi, uključujući i glavni grad Kampalu, dok su SAD i evropske države pooštrile zdravstvene kontrole i nadzor putnika iz pogođenih regiona.

Ipak, važno je izbjeći senzacionalizam. Ebola se ne prenosi lako poput kovida-19. Za to je potreban direktan kontakt sa tjelesnim tečnostima zaražene osobe, zbog čega stručnjaci procjenjuju da je trenutni rizik za Evropu relativno nizak. Međutim, nizak rizik ne znači da opasnost ne postoji. Upravo savremeni koncept ljudske bezbjednosti upozorava da prijetnja nije samo u broju zaraženih, već i u mogućnosti destabilizacije sistema. Posebnu dimenziju savremenih epidemija predstavlja mogućnost zloupotrebe bioloških agensa u svrhu bioterorizma. Ebola se decenijama nalazi na listama potencijalnih bioloških prijetnji upravo zbog visoke smrtnosti, psihološkog efekta i ogromnog straha koji proizvodi u javnosti. Prethodne epidemije Bundibugyo soja imale su stopu smrtnosti između 30 i 50 odsto, dok za ovu varijantu i dalje nema odobrene vakcine ni terapije. Nije slučajno što su nakon napada 11. septembra i antraks krize biološke prijetnje postale sastavni dio bezbjednosnih strategija velikih sila. Danas i NATO i SZO i nacionalne bezbjednosne službe epidemije posmatraju ne samo kao zdravstveni, već i kao strateški problem. Upravo zato međunarodne organizacije, obavještajne službe i bezbjednosni centri sve više ulažu u biološku bezbjednost i nadzor nad opasnim patogenima. U savremenom svijetu više nije potrebno klasično oružje da bi se izazvala destabilizacija. Ponekad je dovoljan strah. U tom kontekstu i hantavirus, koji se povremeno pojavljuje u različitim djelovima svijeta, podsjeća da čovječanstvo ulazi u eru rastućih infekcija koje prelaze sa životinja na ljude. Klimatske promjene, urbanizacija, uništavanje prirodnih staništa i sve intenzivniji kontakt čovjeka sa divljim vrstama povećavaju rizik od pojave novih epidemija. Ebola je danas možda najdramatičniji simbol tog problema, ali sigurno nije i posljednji.

Najveća lekcija savremenih epidemija jeste da nijedna država više ne može posmatrati zdravstvene krize kao "tuđi problem". Virus ne poznaje granice, ideologije i geopolitičke blokove. U svijetu međuzavisnosti, zdravstvena bezbjednost postaje dio nacionalne i međunarodne bezbjednosti. Zbog toga ebola danas nije samo afrička tragedija. Ona je upozorenje čitavom svijetu da su najveće prijetnje 21. vijeka često nevidljive, ali sposobne da promijene međunarodnu politiku jednako snažno kao i ratovi i ekonomske krize.

(Autor je doktor političkih nauka, predavač na UDG)

Hladni mir