Moć i ograničenja obavještajnog upozorenja: Poruka na krilu aviona

Piše: Nikola Banićević

Sa druge strane veze, saudijski kralj Fahd govori precizno o svom razgovoru sa iračkim predsjednikom Huseinom i njegovom napadu na Kuvajt. Izgovara posljednju rečenicu i kaže: "Vjerujem da sa Sadamom ništa neće uspjeti osim upotrebe sile". Znajući da je rat neizbježan, predsjedniku Bušu ostalo je toliko vremena da se zapita: šta su obavještajne službe znale prije nego što je prvi tenk prešao granicu i zašto upozorenje nije uvijek isto što i njegovo razumijevanje?

Uoči iračke invazije na Kuvajt u avgustu 1990. godine, američka obavještajna zajednica nije bila bez informacija. CIA tim za strateško upozoravanje, predvođen Čarlsom Alenom, pratio je koncentraciju iračkih snaga, kretanje Republikanske garde i logističku pripremu koja je ukazivala na mogućnost napada. Kako su se krajem jula približavali odlučujući dani, vojni indikatori postajali su sve ozbiljniji. Ipak, unutar američkog političkog sistema postojala je snažna pretpostavka da Sadam Husein neće preći granicu Kuvajta. Postojao je dokumentovan obavještajni podatak, dok je analitički posao trebalo da mu utvrdi namjeru. Kada je analitika bila potcijenjena, upozorenje je izgubilo snagu. CIA je kasnije upravo taj slučaj koristila kao jednu od lekcija o strateškom upozoravanju.

Nikoola Bani'evi'

privatna arhiva

Za 11. septembar nije moguće ozbiljno tvrditi da američke službe nijesu znale ništa o Al Kaidi. CIA je godinama pratila Osamu bin Ladena. Dokumenti koje je CIA objavila povodom 25. godišnjice napada pokazuju upozorenja o njegovim namjerama prema SAD, mogućnosti otmica aviona i čak scenariju upotrebe aviona kao oružja. Godine 2000, CIA je identifikovala Halida al-Mihdhara i Navaf al-Hamzija, dvojicu kasnijih otmičara, ali informacije o njima nijesu pravovremeno pretvorene u efikasnu akciju praćenja i posmatranja. U julu 2001. stigao je i Feniks memorandum FBI o mogućem prisustvu Al Kaidinih operativaca u SAD i interesovanju za obuku na civilnim avionima. Predsjednik Džordž V. Buš 6. avgusta 2001. godine dobio je predsjednički izvještaj čiji je naslov glasio "Bin Ladin Determened to strike in US" ("Bin Laden planira napad na SAD"). Ipak, nijedan od tih dokumenata nije sadržao ono što bi bilo presudno: konkretan datum, cilj i operativni plan napada. Sistem je imao fragmente, ali ih nije pretvorio u cjelovitu sliku neposredne opasnosti.

Napad na Irak 2003. predstavlja obrnut slučaj. Problem nije bio samo u tome što je nešto propušteno, već što je obavještajna zajednica pogrešno procijenila ono što je mislila da zna. Senatska istraga o iračkom oružju za masovno uništenje zaključila je da su procjene o aktivnom i rastućem iračkom programu razvoja tog oružja često bile precijenjene ili nijesu bile dovoljno podržane dostupnim podacima. Problemi su postojali u saradničkim izvorima i razmjeni informacija sa CIA pozicijama u iračkom stanovništvu, zbog straha od apsolutne kontrole iračkog režima. Istovremeno, važno je ostati precizan: senatska istraga nije pronašla dokaz da su administrativni zvaničnici pritiskali analitičare da promijene njihove procjene o iračkom programu. Problem je bio i u kvalitetu obavještajne procjene, ali i u načinu na koji su politički zvaničnici kasnije predstavljali tu procjenu javnosti.

Tri događaja ne daju jednu priču "o krivici CIA". Daju tri različite lekcije. Tu počinje i odgovornost politike.

Karta svijeta

Politički vrh ima odgovornost da upozorenje sasluša, razumije njegovu težinu i da ne traži od obavještajnog aparata potvrdu odluke koju donosi. Kada se te dvije uloge pomiješaju, obavještajni sistem prestaje da bude zaštitni mehanizam i postaje samo servis već formirane politike. Zato je važnost obavještajnog rada mnogo veća od špijuniranja. Moderna država ne može biti bez službi koje otkrivaju namjere drugih država, terorističkih organizacija i drugih aktera, ali jednako tako ne može biti bez kontraobavještajnog sistema koji štiti sopstvene institucije, izvore i procese odlučivanja od prodora, manipulacije i obmane. Najskuplja greška nije uvijek nedostatak informacije. Ponekad je to nerazumijevanje te informacije ili ukazivanje većeg povjerenja u informaciju od onog koje zaslužuje.

U svijetu u kojem se prijetnje mijenjaju brže nego ikada, obavještajna služba mora imati sposobnost da informaciju prikupi, analizira i saopšti političarima. A politička vlast mora imati sposobnost da takvo upozorenje sasluša. Politika se ne smije igrati sveznajućeg. U suprotnom, svijet bi mogao biti tihi svjedok još nekog 11. septembra.

(Autor je doktor političkih nauka i predavača na UDG)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"