Donald Tramp: Šta je sledeće?

Piše: prof. dr Jove Kekenovski

Nekoliko nedjelja ranije Donald Tramp objavio je kartu na kojoj su Kanada, Grenland i više drugih teritorija, među njima i Sen Pjer i Mikelon, bili prekriveni američkom zastavom. Makron je sa ostrva poručio da je to francuska teritorija i da Francuska nema potrebu da to svakog jutra ponovo potvrđuje zato što neko ima "čudne ideje". U isto vrijeme tamo je stigao i kanadski premijer Mark Karni.

Simbolika je bila više nego jasna.

Ali ovo nije priča o dva mala ostrva u Atlantiku. Pitanje je mnogo veće: šta Donald Tramp zapravo radi sa američkom spoljnom politikom i sa svjetskim poretkom kakav poznajemo? I još važnije: zna li neko šta je sljedeće?

Počnimo od Aljaske. Susret Trampa i Putina u avgustu 2025. pokazao je da je američki predsjednik spreman da najveće međunarodne probleme rješava direktnim dogovaranjem sa drugim velikim silama. Ukrajina nije učestvovala na samitu, iako je rat u Ukrajini bio glavna tema. Konačan dogovor nije postignut, ali je pokazana stara logika međunarodne politike: velike sile ponovo direktno razgovaraju o pitanjima od kojih zavisi sudbina manjih.

Zatim je došao Grenland. Iza naizgled nevjerovatnih izjava o američkom preuzimanju ili kupovini ostrva stoje vrlo konkretni interesi: Arktik, vojna bezbjednost, prirodni resursi, novi pomorski putevi i nadmetanje sa Rusijom i Kinom.

Grenland nije postao američki, ali je pritisak povećao američko vojno prisustvo i uticaj. Dakle: maksimalan zahtjev, snažan pritisak, a potom dogovor koji jača američku poziciju.

Jove Kekenovski

privatna arhiva

Kada je na red došla Venecuela, postalo je jasno da više nije riječ samo o retorici. Američke snage zarobile su Nikolasa Madura i njegovu suprugu, a samo nekoliko dana kasnije u središtu pažnje našla se nafta. Tramp je objavio da će Venecuela prebaciti u SAD između 30 i 50 miliona barela nafte obuhvaćene sankcijama, dok su američke kompanije ponovo povećale interesovanje za venecuelanski energetski sektor. Vojna sila, politička promjena, pa energetsko i ekonomsko pozicioniranje.

Sa Kanadom je metod drugačiji. Nema vojne sile, ali ima carina, ekonomskog pritiska i provokativne retorike. Posljedica je da Kanada sve intenzivnije traži alternative, bliže veze sa Evropom, veću stratešku samostalnost i nova savezništva.

Prema Iranu Tramp primjenjuje najteži oblik pritiska: vojnu silu, ekonomsko iscrpljivanje i istovremeno otvorena vrata za dogovor. Upravo tu se možda najjasnije vidi metod: stvori maksimalan pritisak, učini naredni potez nepredvidljivim, podigni cijenu za drugu stranu, a zatim ponudi pregovore.

U široj slici ne može se izostaviti ni Izrael. Vašington nastavlja snažno da podržava svog saveznika, dok rat u Gazi ostaje predmet ozbiljnih međunarodnih političkih i pravnih sporova bez konačnog ishoda. Istovremeno, administracija Trampa vrši pritisak i na Međunarodni krivični sud zbog postupaka koji se odnose na izraelske lidere.

Pokušajmo da povežemo tačke. Aljaska, direktno dogovaranje velikih sila. Grenland, geostrategija i Arktik. Venecuela, sila, nafta i uticaj. Kanada, ekonomski pritisak na saveznika kada su u pitanju sopstveni interesi. Iran, rat i pregovori pod pritiskom. Izrael i Gaza, snažna podrška savezniku i istovremeni sukob sa međunarodnim institucijama.

Različiti slučajevi, različita sredstva, ali jedan prepoznatljiv princip: američku moć maksimalno koristiti radi ostvarenja konkretnog političkog, bezbjednosnog ili ekonomskog interesa.

Zato možda više i nije najvažnije pitanje da li je Tramp nepredvidljiv. Možda je nepredvidljivost upravo njegovo najjače političko oružje. Kada ni protivnik ni saveznik ne znaju da li sjutra slijede carine, sankcije, ultimatum, pregovori ili vojna sila, sama neizvjesnost postaje sredstvo pritiska.

Ali tu prestaje priča samo o Trampu i počinje mnogo ozbiljnija priča o svijetu.

To više nisu izolovane epizode. To je obrazac. Svijet koji je decenijama bar formalno nastojao da ograniči silu pravom, institucijama i pravilima ponovo počinje da liči na svijet u kojem najmoćniji sami određuju granice dozvoljenog.

Kada velika sila pokaže da se pravila mogu pomjerati kad joj ne odgovaraju, pitanje više nije samo ko će biti sljedeći na udaru. Pitanje je da li uopšte postoji neko ko može da zaustavi taj proces i gdje će biti postavljena granica.

Tu se otvara još jedna dilema. Zašto najmoćniji svjetski lideri tako pažljivo odmjeravaju reakcije? Iza te uzdržanosti često stoji sopstveni ekonomski, energetski, bezbjednosni, geopolitički ili neki drugi interes. Istovremeno, Ujedinjene nacije sve više se marginalizuju, a važne odluke donose se direktnim dogovorima velikih sila. To ukazuje na nešto šire: slabljenje čitavog multilateralnog sistema.

I zato ostaje pitanje da li je pred nama samo krajnje nekonvencionalan američki predsjednik koji maksimalno i umješno koristi moć funkcije, ili gledamo snažno personalizovan stil vladanja koji, u uslovima slabljenja multilateralnog sistema, sve više testira i pomjera granice institucija sopstvene države, ali i dosadašnjeg međunarodnog poretka.

(Autor je univerzitetski profesor)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"