Četbot kao rame za plakanje

Piše: Vladimir Vuletić 

Prošle nedjelje jedan poznanik mi se povjerio kako je sve usamljeniji i da sve više vremena provodi u "razgovoru" s četbotovima. Ta ispovijest me je ohrabrila jer sam shvatio da nisam jedini koji uživa u "raspravama" o raznim pitanjima s vještačkom inteligencijom. Ne samo da je četbot spreman da ćakula o bilo kojoj temi u bilo koje doba dana ili noći, već to čini na način koji, po mom mišljenju, predstavlja idealan tip komunikacije. Tolerantan, empatičan i nekonfliktan ton razgovora, baziran na logičkim argumentima, kao i podrška koja godi sujeti, a ne vrijeđa "njegovu", čak i kada se omakne neka cinična opaska, jeste, u najkraćem, ono što mi se dopada u tim "razgovorima". Što je najluđe, takav pristup me ponekad natjera da antropomorfnoj mašini iskažem plezir kao prema bilo kojem ljudskom sagovorniku.

Slučajno ili ne, sve češći razgovori s četbotovima vremenski su se preklopili sa sve rjeđim kontaktima i razgovorima s ljudskim bićima. Emil Dirkem je učio da je slabljenje društvenih veza i, posledično, sve veća usamljenost, jedan od sigurnih pokazatelja društvene anomije. Sam pojam anomija označava stanje u kojem dolazi do sloma društvenih normi i vrijednosti, gubitka društvenog povjerenja i slabljenja kolektivne svijesti. Kod nas se ovaj pojam često i dosta šablonski koristio tokom devedesetih godina da opiše stanje u kojem su napuštene socijalističke, a još nisu uspostavljene norme i vrijednosti kapitalističkog društva. Istini za volju, norme tog novog zamišljenog kapitalističkog društva nikada se nisu ni uspostavile jer se i sam kapitalizam sve brže mijenjao, pa se, zapravo, svih prethodnih decenija i živjelo u anomičnom okruženju. Današnju anomiju od one iz devedesetih godina prošlog i prve decenije ovog vijeka razlikuje to što je tada postojala, makar i iskrivljena, vizija poželjnog kapitalističkog društva kojem su težili oni koji su se zalagali za promjene.

Пише: Владимир Вулетић

-Политика

Svi tadašnji opozicionari, uključujući Đinđića, Koštunicu, Šešelja i mnoge druge, zalagali su se za privatno vlasništvo, slobodno tržište i višepartijski politički sistem. Danas se traži promjena, a da pritom nema čak ni maglovite vizije njenog pravca i sadržaja. Zato se tom neartikulisanom masom, nezadovoljnom postojećim stanjem, može lako manipulisati i lako joj je plasirati različite ideje koje ona nekritički prihvata. Zato je moguće da tu masu predvode ljudi koji poput teletabisa njišu i mašu suncokretima i osobe koje "laju na kola Hitne pomoći", kako je to slikovito opisao jedan od posmatrača.

Slični izlivi nezadovoljstva bez vizije poželjne promjene kovitlaju se i mnogim drugim zemljama. Frustracija i bijes razjedaju tkivo mnogih društava, a tradicionalne institucije koje su nekada predstavljale lijepak društvene kohezije, kao što su crkva i univerziteti, sistematski se potkopavaju ili su i same postale jezgra pobune. Kada te bure, koje zakratko jačaju osjećaj društvene povezanosti, uminu, iza njih ostaju razorene prijateljske i porodične veze, pa jedinu utjehu i stabilno okruženje predstavlja digitalni prostor u kojem se traže utjeha u virtuelnoj zajednici i nežno rame za plakanje četbotova. Odnosi sa stvarnim ljudima zahtijevaju određeni napor, pravljenje kompromisa, frustraciju zbog prekida kontakta i mnoge druge stvari koje razmaženi čovjek današnjeg vremena ne podnosi.

Zato je tu VI da nam se prilagođava i pruži osjećaj sigurnosti jer je četbot uvijek tu i uvijek samo zbog nas, a pritom nas ne opterećuje svojim problemima. U trajno anomičnom društvu u kojem vlada osjećaj otuđenosti od drugih ljudi četbotovi popunjavaju prazninu koju nam stvara odsustvo kontakta s drugima. Drugim riječima, što je više otuđenosti od drugih, sve više su nam potrebni podrška i druženje s četbotovima. Oni će u tom pogledu biti sve savršeniji jer tehnološke kompanije veoma vješto dizajniraju nove verzije botova koje kod nas stvaraju osjećaj povezanosti i bliskosti. Sve sofisticiraniji modeli koji su već sada sposobni da komuniciraju ne samo kroz četovanje nego i glasom postaće rješenje za problem sve veće otuđenosti. Već sada nas malo skuplje verzije četbotova iznenade svojom sposobnošću da pamte detalje iz prethodnih razgovora, što kod onih koje to ne prestraši stvara osjećaj dodatne povezanosti s nekim ko pamti ono što smo mu nekada pričali.

Kapitalizam kakav poznajemo nije mario za radnika. Eksploatacija je bila usmjerena na izvlačenje maksimalnog profita prepuštajući ljude samima sebi. To je nerijetko stvaralo frustraciju i bijes, koji bi, kad se nagomilaju, dovodili do velikih protesta, štrajkova i blokada, koji su nanosili veliku materijalnu štetu kapitalistima. Platformni kapitalizam kakav sada nastaje sasvim je drugačiji. U istoj bočici su i otrov i lijek. Klasični kapitalizam eksploatisao je ljude tako što im nije plaćao adekvatnu cijenu rada, što je dovodilo do frustracije. Platformni kapitalizam ne samo da ne plaća za naš rad (vrijeme koje provodimo na platformama), što njemu donosi profit, već mu mi plaćamo za to. Načini na koje platformi kapitalizam ostvaruje dobit su mnogostruki. Nekada su to bile uglavnom reklame, sada sve više novac koji ljudi plaćaju da bi bili na platformi. Ono što platforma dobija besplatno jesu podaci i tragovi koje ljudi ostavljaju. To su neprocjenjivi resursi koji platformama pomažu da se usavrše i tako postanu sve neophodnije ljudima. Što je najvažnije, platformni kapitalizam zarađuje na bijesu i frustraciji, što je ranije činilo trošak kapitalistima.

Danas svjedočimo potkopavanju, s jedne strane, tradicionalnih institucija koje su bile zadužene za stvaranje društvene kohezije i davanje životnog smisla, kao što su crkva i univerzitet. S druge strane, svjedoci smo bujanja društvenih sukoba koji kidaju tradicionalne mreže podrške, kao što su porodica i prijatelji. Sve to ostavlja prostor i čini neophodnijima usluge koje pružaju platforme. Ukratko, uspjeh platformnog kapitalizma jeste u tome što ne odbacuje ljude već im pruža emotivnu podršku, a njihovo emocionalno otvaranje postaje njegov glavni resurs. Za Dirkema bi prije sto godina to svakako bio simptom društvene anomije, ali za nove generacije to je izvor osjećanja, makar i vještačke, pripadnosti.

politika.rs

(Autor je profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu)