Da se (ne) razumijemo

Piše: Stefan Lakušić

Moj bliski rođak, inače inženjer po struci, kada ga god pitam nešto pažljivo sasluša i da odgovor ako zna, a ako ne zna kaže da ne zna. Ništa ne sugeriše i ne pretpostavlja, samo kaže da ne zna i tu se razgovor (ponekad i pomalo neprijatno) završava.

Ne bih da sam povodljiv, ipak sam zreo čovjek, pa evo par zapažanja na temu u koju se ne razumijem. Već čujem elitističke primjedbe – zašto pišeš o nečemu u šta se ne razumiješ? Da odmah riješimo tu dilemu – ne samo da je takav pristup u duhu vremena, već i u duhu široke teme o kojoj pišem – teorije zavjere.

Svi smo njihovi zastupnici – ako ne vjerujete u ljude reptile, vanzemaljce i Zemlju kao ravnu ploču, a ono makar vjerujete da su igre na sreću, izbor za mis i Evroviziju namješteni. A što i ne bi? Jer, kako sam čuo na jednom domaćem podkastu: "Koja je razlika između istine i teorije zavjere? Razlika je u šest mjeseci".

Pa šta onda, treba li vjerovati teorijama zavjere ili ne treba? Zašto se vakcinisati kad se pola zdravstvenih radnika ne vakciniše? Zašto kupovati na popustu kad ne znamo da li su cijene dan ranije podignute? Zašto učestvovati na konkursu ili tenderu kad je vjerovatno namješten?

Stefan Lakušić

Privatna arhiva

Da li ćemo se većinski složiti da su iza sva tri navedena pitanja teorije zavjere? Da su vakcine štetne reći će manjina, da se cijene povećaju pa smanje u okviru "sniženja" nešto više, a da su tenderi namješteni reći će gotovo svi. Pa gdje je onda granica između teorije zavjere i javne tajne i strukturne korupcije?

Institucionalne falinke i korupcija nisu isto što i teorije zavjere, ali jesu njihovo predvorje. Jer ako se zna da neke stvari funkcionišu na drugačiji, pa čak i suprotan način od onog što je javno proklamovano, što ne vjerovati i da postoje drugi takvi slučajevi? I ne samo to, one su iskaz duboke ljudske potrebe da damo smisao svijetu koji je često eklektičan i protivurječan kroz prečicu posloženih misli. Dodatna prednost teorija zavjere je, kako primjećuje Rob Borterton, i ta što pogađa naša arhetipska osjećanja o borbi dobra i zla, pri čemu mi biramo stranu dobra i "raskrinkavamo" zle i moćne vlastodršce koji svojim poslušnicima upravljaju kao u lutkarskom pozorištu. Svakako da je ovakav osjećaj ljekovit za ego, makar kratkoročno, a i ne košta ništa.

Usudio bih se reći da su teorije zavjere pokušaj ulaska u "liminalni prostor", kako ga definišu antropolozi. Danilo Trbojević ističe kako je u pitanju nepoznati prostor koji je u narodnoj tradiciji bio obitavan od strane vampira, vještica, babaroga, karakondžula i drugih sličnih bića koja su označavala i uređivala strah od nepoznatog, istovremeno obavljajući i kohezivnu funkciju unutar određene zajednice. To se obično odnosilo na šumu van sela, teško prohodnu planinu ili drugu prirodnu prepreku.

Na Jutjubu se mogu naći videi naših savremenika koji vjeruju u ovakva bića, pri čemu su oni mahom bili žrtva ovih stvorenja kada se po noći kroz šumu vraćaju kući pijani iz kafane. Sličnost savremenih teorija zavjere sa pomenutim bićima u funkcionalnom smislu je vrlo upečatljiva. I ne samo u funkcionalnom, već ponekad i u vrlo banalnom, bukvalnom smislu priče o Velikom stopalu, Jetiju, Loh Nesu i njegovoj lokalnoj varijanti: čudovištu sa Skadarskog jezera.

Crna Gora se uklapa i u nešto urbanije varijante globalnih teorija zavjere. Pogledajte samo nivo vakcinisanosti MMR vakcinom u Crnoj Gori je, prema zvaničnim podacima UN-a, ubjedljivo najniži na svijetu. Ne nipodaštavajući opredjeljenje većine roditelja da ne vakcinišu svoju djecu ovom vakcinom, smatram da je za ovakve ishode kriv mentalitet Crnogoraca svih etničkih pripadnosti najbolje opisan u Bilješci na kraju knjige "Reče mi jedan čovjek". U ovom opisu tajna je zamjena za nedostatak događaja, sve što se ne razumije, a naročito ono što je novo, jeste zlo, a strah je ishodište svakog govora. Članovi plemena ne govore svoje misli, već svaki pojedinac kao da u glavi nosi "traku na kojoj je snimljena plemenska govorna biblija, i samo je uključuju na određeni povod." Teška fizička pristupačnost naših sela, izolovanost od ljudi i događaja, niska pismenost (ne i niska elokventnost) od presudnog su značaja za razvoj ovakvog mentaliteta. Ovo okruženje više je pogodovalo mitološkom obrascu razmišljanja, a nagla urbanizacija kao da je osakatila zajednicu i arhetipsku epistemologiju istovremeno ostavljajući prostor nenaučnom obrascu promišljanja vidljivom u savremenim teorijama zavjera.

Pa kako prepoznati što je teorija zavjere, a što nije? Naravno da ne znam odgovor na to pitanje, a objašnjenje da teorije zavjere nisu teorije jer nisu provjerljive vrlo je tanko jer ne možemo svi biti naučnici, niti rasplogati svim informacijama i alatima za valjano rasuđivanje. Ipak, možda bi ponekad bilo korisno ponašati se kao moj rođak ako ne znamo odgovor, reći da ne znamo, pa makar time ispali neuki i preskočili razgovor na temu u koju se "svi razumiju". No, s druge strane, bez teorija zavjere svijet bi bio daleko dosadnije mjesto, a to bi vjerovatno bio još veći gubitak.

(Autor je politikolog)