Duh devedesetih

Piše: Branko Milanović
 

Nije potrebno mnogo originalnosti ili pronicljivosti da se uoče razlike između svijeta 90-ih i svijeta u kom danas živimo. Ti svjetovi se dramatično razlikuju u pogledu distribucije ekonomske moći između država i nejednakosti unutar država. Takođe se razlikuju po preovlađujućem duhu, bar na Zapadu.

Možda je najbolje poći od Tokvilovog (Tocqueville) opisa sličnog perioda u Francuskoj 30-ih godina 19. vijeka:

"Osobeni duh srednje klase postao je preovlađujući duh državne uprave, dominantan u spoljnoj politici kao i unutrašnjim poslovima: to je djelatni duh, duh marljivosti, često neiskren, načelno uređen, odvažan iz sujete i Egoizma, po temperamentu plašljiv, odmjeren u svemu osim u apetitu za udobnost i osrednjost; duh koji u spoju s duhom naroda ili aristokratije može činiti čuda, a prepušten sam sebi ne može izgraditi ništa više od aparata uprave lišenog ambicija vrline i veličine." (Tocqueville, Souvenirs [1848], moj prevod)

Duh "odvažan iz sujete i Egoizma" prožimao je društva 90-ih godina prošlog vijeka iznutra i oblikovao međunarodnu politiku. Rođen iz poraza komunizma, bio je to optimistični duh revitalizovanog kapitalizma koji su najavili Margaret Tačer, Ronald Regan i Deng Sjaoping, mada ga ovaj posljednji nije nazivao tim imenom. Do polovine 80-ih godina i vremena Gorbačovljeve vlasti u SSSR-u, ideološki uspon kapitalizma kao načina organizovanja privrede i liberalizma kao načina organizovanja društva dostigao je vrhunac. Raspadom Varšavskog pakta i nestankom Sovjetskog Saveza, ideološki i geopolitički aspekti su se poklopili. Bio je to trijumf ideologije, ali i trijumf zapadnih zemalja. To su dvije različite pobjede, mada je u umovima onih koji su od tog ishoda imali koristi to bio jedan isti trijumf: Zapad je pobijedio zato što je prihvatio superiornu ideologiju.

Бранко Милановић

Arhiva

U načelu, ništa nije sprečavalo ostatak svijeta da bude jednako uspješan ako prihvati ista pravila. Štaviše, objavljeno je da očekivani tehnološki i ekonomski razvoj manje razvijenih zemalja i njihovo sustizanje razvijenog dijela svijeta neće biti povod za ozlojeđenost tada dominantnih sila, jer je taj novonastali svijet – što je važan element nove ideologije – "osuđen" da živi u miru i slozi. Razmjena između naroda i pojedinaca uskladiće njihove interese i stvoriti globalno tržište za čiji procvat je neophodan mir. Takođe, "zadovoljne" demokratije (da upotrijebimo Rolsovu terminologiju) neće imati razloga da zavide jedne drugima, da žude za teritorijama i resursima, pa neće biti potrebe ni da se ratuje.

Da li su propovjednici novog učenja zaista vjerovali u duh devedesetih? Jesu li se nekada zapitali da li ga prihvataju zato što pored toga što je moralno udoban donosi i materijalnu korist? Nisam uspio da pronađem odgovor na to pitanje. Ali s lakoćom mogu opisati i locirati taj duh, prije svega zato što sam ga doživio u okruženju u kom je bio izražen vjerovatno više nego na bilo kom drugom mjestu na planeti: u Vašingtonu, gdje sam radio za jednu međunarodnu instituciju, a zatim za jedan američki institut. Nalazio sam se u kovačnici duha koji je izvorno proizvela američka vladajuća klasa, da bi ga već početkom 90-ih godina usvojili ljudi od značaja širom svijeta. Svaka važna ličnosti (svako ko je imao politički i ekonomski uticaj) – a to su upravo ljudi koje sam sretao u Vašingtonu i okolini, iz svih krajeva svijeta – vjerovali su u novo učenje. Ili se bar činilo da vjeruju.

To je duh koji je nasilje proglasio zastarjelim, u vjeri da se svaki problem može riješiti tehnološkim napretkom ili ekonomskim mjerama. Komercijalizacija svih ljudskih aktivnosti proglašena je poželjnom po sebi, kao važno sredstvo ostvarivanja prosperiteta u novom i mirnijem svijetu. Ako neki problem ipak opstaje, to je zato što još nije pronađeno tehničko rješenje ili napravljeno tržište na kom će se ponuditi na prodaju. To je ograničeni duh srednje klase koji je opisao Tokvil, lišen ambicije veličine, za koju niti zna niti mari. On nije ratoboran. Miroljubiv je i pun vjere u mogućnost poboljšanja čovjeka i društva. To je teleološki duh. Istoriju ne vidi kao cikličnu, već kao pravu uzlaznu liniju.

Mnogi od njegovih zagovornika nisu primjećivali da taj duh istovremeno odgovara njihovim materijalnim interesima. Na taj dio nisu obraćali pažnju, ili nisu bili spremni da to priznaju, čak ni sebi. Taj momenat, zapravo, nije bio očigledan dokle god su njihovi interesi bili u skladu s duhom vremena. Ono što je stvorilo probleme i donijelo pad bilo je shvatanje mnogih pojedinaca i nekih država da je duh devedesetih počeo da zanemaruje njihove materijalne i geopolitičke interese.

S materijalne strane, uspon Kine i Azije oslabio je ekonomske pozicije zapadne srednje klase i učinio radna mjesta nekih njenih pripadnika suvišnim ili nesigurnim, dok je uspon Kine na geopolitičkoj sceni doveo u pitanje dominantnu poziciju Sjedinjenih Država. Ta dvojna promjena (na nivou pojedinca i države) ukazala je na izražene nedosljednosti u duhu devedesetih. Tvrdilo se da je to duh "dijeljenja" i kosmopolitizma; i zaista je bilo tako, dok relativno napredovanje zemalja Trećeg svijeta nije nekim zemljama i narodima donijelo preveliku moć ili previše važnu ulogu na međunarodnoj sceni. Čim je napredak prešao određenu granicu (kao u slučaju Kine), napredovanje je postalo problematično. Otuda slijedi zaključak: uvećanje blagostanja siromašnih bilo je poželjno dok to nije imalo značajnijeg uticaja na relativnu moć i položaj bogatih. Ali kada se prihvati taj zaključak, od pacifističkog i kosmopolitskog duha devedesetih ne ostaje ništa osim ideološke maske u službi odbrane interesa bogatih.

Ako pođemo dalje i ispitamo konkretne manifestacije navodne širine i kosmopolitizma devedesetih, pronalazimo još veće nedosljednosti: to je duh koji različito tretira različite aktere u zavisnosti od toga koliko im je naklonjen. Riječima Marka Karnija: "Znali smo da priča o međunarodnom poretku zasnovanom na pravilima nema čvrsto utemeljenje i da će najjači izuzeti sebe od tih pravila kad god im to odgovara. Znali smo da se trgovinska pravila sprovode asimetrično. Znali smo da dosljednost primjene međunarodnog prava varira u zavisnosti od toga ko je tuženi, a ko žrtva". Pravo na političko samoopredjeljenje je dobrodošlo u nekim slučajevima, dok se u nekim drugim poriče; liberalna načela multikulturalizma i miješanja nekad se hvale, a nekad odbacuju; demokratija se slavi ako na vlasti završe poželjne stranke i ignoriše kada donese "pogrešan rezultat".

Kako je preraspodjela ekonomske i političke moći napredovala, kontradikcije duha devedesetih bile su sve uočljivije. Pravila su primjenjivana sa sve manje dosljednosti, jer je ideološka nedosljednost bila jedini način da se zaštiti materijalna prednost. Tako je duh devedesetih počeo da se ruši, prvo polako, a onda sve brže, da bi se najzad pokazalo da se zapravo ne razlikuje mnogo od duha nekih prošlih vjekova: kao ideologija koju usvajaju i promovišu klase koje imaju najviše koristi od tako uvedenih pravila, zbog čega imaju najviše interesa da je održe. Kada je to postalo očigledno, komplikovana ideološka skela sagrađena da bi se sistem prikazao kao pravičan i koristan za uvećanje globalnog blagostanja takođe se srušila. Vratili smo se u tradicionalni režim u kom pokušaji prikrivanja partikularnih interesa iza oblande opšte koristi više nisu uvjerljivi. Vratili smo se u brutalnije, ali na mnogo načina poštenije vrijeme otvorenog sukobljavanja, motivisanog isključivo posebnim interesima.

PS. Empirijski podaci za neke od teza u tekstu mogu se pronaći u mojoj novoj knjizi Velika globalna transformacija.

Global inequality and more

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net