Kineski paradoks: Kada niske cijene postanu ekonomski problem

Piše: mr Stevan Gajević

Istovremeno, zabrinutost zbog cijena goriva i mogućeg poskupljenja električne energije podsjeća nas da se ekonomska politika, bez obzira na naziv modela, na kraju provjerava kroz račune koje građani plaćaju. Slične brige ima i evropski potrošač, kojem pitanje pada kupovne moći kuca na vrata čak i kada statistika pokaže usporavanje inflacije, jer sporiji rast cijena ne znači da su proizvodi postali jeftiniji.

Upravo u takom ambijentu kineska privreda otvara naizgled neobičnu raspravu: mogu li pojedini proizvodi postati toliko jeftini da ugroze ekonomiju koja ih proizvodi? Kina je za ovu raspravu posebno značajna jer njen privredni poredak povezuje snažno državno usmjeravanje razvoja sa intenzivnom tržišnom konkurencijom među preduzećima. Država i lokalne vlasti podstiču industriju, dok se proizvođači bore za kupce, često snižavajući cijene i prihvatajući sve manju zaradu. Posljedice ove kombinacije državne podrške i tržišne utakmice odavno prelaze kineske granice, utičući na cijene, trgovinske odnose i položaj proizvođača širom svijeta.

Povod za razmišljanje daje video britanskog The Economist-a o kineskim subvencijama, višku industrijskih kapaciteta i ratu cijenama, naročito u proizvodnji visokotehnoloških komponenti, električnih automobila i solarnih panela. Tema članka je "involucija": konkurencija u kojoj preduzeća povećavaju napore i proizvodnju "ratujući cijenama" na način da ih permanentno snižavaju, dok im prostor za zaradu postaje sve uži. Svakodnevne cijene u Kini pružaju konkretnu sliku. Prema podacima platforme Numbeo, pregledanim u oktobru 2026, kompletan obrok u jeftinijem kineskom restoranu košta oko 2,67 eura, kilogram pirinča 0,85 eura, a dvanaest jaja 1,41 euro.

Stevan Gajević

-PRIVATNA ARHIVA

Proizvod ili usluga (približna cijena) Obrok u jeftinijem restoranu 2,67 € Mlijeko, jedan litar, 1,59 € Jaja, 12 komada, 1,41 € Pirinač, jedan kilogram, 0,85 € Pileći file, jedan kilogram, 3,04 € Krompir, jedan kilogram, 0,66 € Jedna vožnja gradskim prevozom, 0,27 € Kućni internet, mjesečno 9,73 €

One nijesu zvanična potrošačka korpa, niti dokaz da je sve u Kini jeftino. Za procjenu životnog standarda neophodno je cijene povezati sa zaradama, stanovanjem i drugim izdacima domaćinstva. Industrijski primjeri ipak daju posebnu težinu ovoj temi.

Velike serije omogućavaju raspoređivanje fiksnih troškova na ogroman broj proizvoda, dok blizina dobavljača i povezanost proizvodnih faza skraćuju rokove i smanjuju izdatke. Državna politika, međutim, može istovremeno ubrzati razvoj i proizvesti neravnotežu. Kada više lokalnih vlasti subvencijama podstiče iste industrije, svaka pojedinačno može ostvariti cilj otvaranja fabrike, dok njihov zbir stvara proizvodnju veću od održive tražnje. Preduzeća tada snižavaju cijene da bi prodala zalihe, održala pogone i sačuvala tržište. U takvim okolnostima ključno postaje porijeklo pojeftinjenja. Ako ono proizlazi iz veće produktivnosti, ista količina rada i kapitala daje više proizvoda, pa postoji prostor i za nižu cijenu i za održivu zaradu. Ako se cijena smanjuje zato što nema dovoljno kupaca, preduzeće može prodavati više, a zarađivati manje. Prema kineskom Nacionalnom zavodu za statistiku, u avgustu 2026. potrošačke cijene bile su 0,8 odsto više nego godinu ranije, dok je hrana bila 1,4 odsto jeftinija. Ovi podaci pokazuju da se rast i pad cijena mogu odvijati istovremeno u različitim djelovima privrede, pa tvrdnja da u Kini "sve pojeftinjuje" ne bi bila precizna.

Za Crnu Goru kinesko iskustvo otvara pitanje šta zapravo stoji iza cijene koju plaćamo. Uvozna cijena, transport, porezi, veličina tržišta i trgovinska marža zajedno oblikuju konačan račun, ali svaki od tih činilaca zaslužuje zasebnu analizu. Naša zavisnost od evropskog tržišta znači da se tamošnji troškovi i neravnoteže prenose i na domaćeg potrošača.

Posebno bih ukazao na politiku subvencioniranja, za koju već godinama smatram da u Crnoj Gori zahtijeva promjenu. Podrška se često vezuje za posjedovanje određenih resursa ili kupovinu opreme, dok bi, po mom mišljenju, njeno težište trebalo usmjeriti na dokazanu proizvodnju i plasman. U poljoprivredi bi osnov podrške bila količina proizvedenih i prodatih proizvoda; ilustrativno npr. kilogram sira ili oraha koji je proizveden i stavljen na tržište bio bi subvencioniran od države, ali ne i sir ili orasi koji su proizvedeni i ostali kod proizvođača za njegove potrebe. Sama činica da neko posjeduje stado ili zasad ne bi bila dovoljna za subvencioniranje. Primjera radi, subvencija bi mogla dostići i 100 odsto vrijednosti realizovane prodaje, prema unaprijed utvrđenim pravilima. Sličan princip primijenio bih u industriji: ako proizvođač određenu količinu ribljih konzervi proda trgovini za 100 eura, podrška bi, u ovom ilustrativnom modelu, iznosila dodatnih 100 eura.

Drugi pravac vidim u podsticanju preduzetništva kroz povoljne kredite i pritisak na smanjivanje preobimne državne administracije. Time bi se otvorio prostor da više rada, znanja i kapitala bude usmjereno prema stvaranju proizvoda. Veća domaća ponuda i produktivnost stvorile bi zdraviju osnovu za konkurenciju i povoljnije cijene.

Sama razlika u cijeni nije dovoljan dokaz prekomjerne zarade trgovca, niti opravdanje da se trgovci unaprijed označe kao jedini krivci za poskupljenja. Kada ponuda nadmaši tražnju, prostor za povećanje cijena sužava se, a konkurencija podstiče njihovo smanjivanje, kao što pokazuje dio kineske industrije. Ipak, na malom tržištu sa ograničenom domaćom proizvodnjom ni troškovi uvoza ne mogu objasniti svaku visoku cijenu.

Kineski primjer zato traži odmjeren zaključak. Niske cijene čine hranu, prevoz i tehnologiju dostupnijim, ali njihova održivost zavisi od produktivnosti, prihoda i ravnoteže između proizvodnje i potrošnje. Uspjeh zemlje, vjerujem, treba mjeriti sposobnošću da svoje resurse pretvori u konkurentne proizvode, održiva preduzeća i sigurniji život građana. Cijena na polici jeste završni broj, ali iza njega stoji čitav privredni i društveni sistem vrijednosti.

(Autor je ekonomista)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"