Odvajkada isti

Piše: Milisav S. Popović

Kada su prije tri hiljade godina dalekoprošli ljudi pokušavali da razumiju isto ono što i mi danas pokušavamo da razumijemo... nas same... ostavili su svjedočanstvo (duboko sjetno) koliko su zapravo truda uložili da opravdaju "loše" i razumiju "pokvarene". Avaj, takvi su ih na koncu satrli... kao što i danas satiru. Te se svaki ep završavao istom solju... "ponudiš li ruku spasa, povući ćeš ka sebi demona". Ljudi su se odvajkada dijelili (samo i isključivo) u dvije grupe... ološ (sa nijansama) i plemeniti (sa nijansama).

Mitologija je, u tom smislu, možda bila jedna od prvih psihologija čovječanstva.

Da se razumijemo, ne nauka u današnjem značenju te riječi. Ali, izuzetna zbirka ljudskih opažanja o... o čemu drugom, nego o ljudima. Danas, postoji grana – komparativna antropologija – koja upravo sučeljavanjem, tzv. komparacijom tipova (upoređivanje drevnog sa aktuelnim) iscrtava pojašnjenja čovjekovih obrazaca. Takvi obrasci/matrice se zovu – mitotipi.

Da čujete neke od njih?

Hoćete?

Ajmo onda.

Milisav S. Popović

arhiva

Protejski mitotip (vjerovatno jedan od najsloženijih). Protej je u helenskoj mitologiji morsko božanstvo koje (naizgled) posjeduje rijetko znanje, ali ga ne daje lako. Kada bi neko pokušao da ga zadrži ili prisili da odgovori, mijenjao bi oblik... pretvarao se u životinju, vodu, vatru (ujedao, bježao, zatirao tragove...) – sve dok ne bi iscrpio mogućnost bijega. To je to. To je Protej. Nadam se da je ova skromna starogrčka skica bila jasna? Dobro, idemo odmah u bihevioralnu analogiju... Protejski obrazac opisuje osobu koja postaje najpromjenljivija upravo kada osjeti da je neko blizu njenog stvarnog jezgra. To nije nužno nestabilnost... može biti izuzetna prevara sa sveukupnim "moralnim cirkusom". Promjena biva odbrana: subjekt mijenja temu, ton, stav, emocionalni registar, ponašanje ili verziju događaja kako bi spriječio da bude precizno definisan ili emocionalno razotkriven. "Izopačava" se, jer se izuzetno plaši činjenice da bi nečije pronicljive oči mogle da vide koliko je uistinu "ništavan". Jedini "božji tip" koji zapravo krije da duboko u njemu ničeg "božjeg" nema.

Kako ga prepoznati: U površnoj komunikaciji takva osoba može djelovati sasvim stabilno. Ljupko. Iznad "ostalih". Udjeljuje nagle komplimente. Obrazac se javlja tek kada razgovor dotakne osjetljivu temu (onu gdje se osjeća "prozvano"). Tada dolazi do relativizovanja prethodnih izjava, promjene tona, uvreda maskiranih iza "salate riječi", skretanja pažnje na sagovornika nekom optužujućom laži ili stvaranja nove verzije sopstvene pozicije.

Kasandrički mitotip (možda najjasniji, ali pogrešno shvaćen mitotip). Elem, Kasandra je u helenskom epu obdarena sposobnošću da vidi ono što dolazi, ali osuđena da joj niko ne vjeruje. Ili, ako se sve svede na linearni nalaz... Kasandrina tragedija je konkretno veliko znanje, ali i lična nemoć da istinu pretvori u vjerodostojnost (u momentu kada je objavi, nema dokaza niti činjenica da njenu izjavu potkrijepe... pride, o njoj već "kruži" loša priča).

A kako bi onda glasila bihevioralna analogija? Kasandrički obrazac opisuje nekog ko rano registruje problem, opasnost ili pukotinu u svijetu (zajednici, ekonomiji, politici, porodici, sistemu...), ali svoje opažanje ne uspijeva da prenese na način koji ostali prihvataju. Razlog može biti temperament, loša reputacija, raniji konflikti ili čak način saopštavanja (odbojnost, antipatičnost, vriska, tantrumi).

Kontronimi

Kako ga prepoznati: "kasandre" imaju tipičan hod ka alarmantnom... često "ulijeću", prave dreku, upozoravaju prije drugih na nešto što niko ne sluti, djeluju posve "pretjerano" i dramatično zakoljodave, a tek kasnije se pokaže da je njihovo opažanje imalo osnovu. Do tada, kada "svane zora obznane", Kasandra je već zakopana.

Antigonski mitotip (u profilisanju i antropologiji upisan i kao "spori pravednik). Sjećate se mita... Antigona krši kraljevu zabranu kako bi sahranila brata, jer njen unutrašnji osjećaj dužnosti stoji iznad formalnog zakona. Žrtvuje se zarad dubokog uvjerenja o nečemu što je iznad slova "propisa". To je ona... divna (pomalo dosadno tragična) figura antičke hrestomatije.

Bihevioralna analogija joj ide u prilog... Antigonski obrazac opisuje čeljade koje može dugo biti disciplinovano, poslušno i odano sistemu... No, onda, kada sistem pređe granicu koju ona smatra moralno neprihvatljivom – mičite vaze, sklonite djecu, spremite se na rusvaj. Revolucija se rodila. Poslušnost naglo prestaje, a borba za pravednost po svaku cijenu nastupa.

Kako ga prepoznati:... Eh, "antigonski mitotip" može biti u početku (zbog svoje poslušnosti) shvaćen i prihvaćen kao "ćata koji ćuti". Subjekt ne pokazuje stalnu potrebu za pobunom, čak izbjegava konflikte, i djeluje da se drži uz zid. Ali kada se aktivira sukob između formalnog autoriteta i duboko internalizovane norme, javlja se izuzetan "prč" i spremnost da se životom plati cijena neposluha. "Antigone" su krojači svih političkih promjena i zbacivanja diktatora. Zato i politikologija ovaj mitotip duboko cijeni.

Erisin mitotip (najpodmukliji mitotip). Eris je boginja razdora. U najpoznatijoj priči nije izazvala sukob silom, već jednom jabukom sa natpisom "najljepšoj"... Načinivši time dovoljan povod da rivalstvo krene i rusvaj eksplodira.

Bihevioralna analogija: Erisin obrazac opisuje onog/onu koja ne mora otvoreno da proizvodi konflikt. Dovoljno je da u grupu uvede poređenje, pitanje statusa, sumnju, i prepusti drugima da nadograde priču i konflikt razviju sami.

Završavamo njome... Eris. Jer, ona je "kriva" za brojne istorijske posljedice koje su osakatile nas, u ovom dijelu Evrope.

Naime, kada su svojevremeno Otomani tražili način da nas razdore i razrode (jer smo prema njima bili previše tvrdoglavi u svojoj časti, nepokorni)... jedna od ključnih preporuka sultanu bješe:

"Unesi im malu intervenciju, izrodiće sami nesrazmjerno veliku propast".

(Autor je književnik)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"