Petrova rupa kao simbol stradanja i nepravde

Piše: Svetozar Janković

Crna Gora je i dalje jedina država u regionu koja bivšim političkim zatvorenicima sa Golog otoka i njihovim porodicama nije omogućila rehabilitaciju niti finansijsko obeštećenje. Kod nas i dalje ne postoji politička volja da se proces privede kraju iako se zna da je proporcionalno broju stanovnika Crna Gora imala najveći procenat zatvorenika na Golom otoku u cijeloj Jugoslaviji.

Početkom prošle godine, predsjednik Jakov Milatović predao je Skupštini Crne Gore zvaničnu inicijativu za donošenje ovog zakona. Međutim, uprkos deklarativnoj podršci i novim političkim strukturama, zakon još uvijek nije izglasan. Gotovo svi direktni osuđenici su preminuli što znači da bi pravda danas imala primarno moralni značaj za njihove potomke. Porodice žrtava su decenijama nosile teret gubitka imovine i nemogućnosti zaposlenja. Ipak, najviše od svega boljela je i boli i dalje nepravda kojoj se ne nazire kraj.

Kazamat na Golom otoku formiran je odmah po objavljivanju Rezolucije Informbiroa, kada je jugoslovensko državno i partijsko rukovodstvo tražilo da se članstvo i narod odredi. Oni koji su prihvatili Rezoluciju proglašeni su izdajnicima, neprijateljima, Petom kolonom, odmah uhapšeni i upućeni u zatvor. Hapšenja su bila masovna i zatvori širom države su se brzo punili. Logor na pustom nenaseljenom ostrvu u Kvarnerskom zalivu – Golom otoku bio je namijenjen rodoljubima, komunistima, učesnicima Oktobarske revolucije i Španskog građanskog rata, visokim državnim i vojnim rukovodiocima, radnicima, seljacima, onima koje je teško bilo slomiti, a koji su na tom mjestu bili izloženi najsurovijim oblicima psihofizičke torture. Kako su se na Golom otoku našli mnogi poznati revolucionari, komunisti, državni, partijski i vojni rukovodioci koji su imali veliki ugled u narodu, vlast je donijela odluku da ih odvoji od ostalih robijaša da ne bi "negativno" uticali na njih. U tu svrhu otvoren je novi logor u logoru P-101, poznatiji kao Petrova rupa, nazvan po prkosnom komandantu Petru Komneniću. Petrova rupa bila je u stvari rupa iz koje se prije rata vadila voda – dužine 20 metara, širine 10 i dubine 6 metara. Njenom ivicom robijaši su napravili zid širine dva i visine dva i po metra tako da je dubina rupe iznosila 8, 5 metara. U zid je ugrađen metalni čamac čiji su vrhovi virili napolje i unutra. Robijaši iz drugih logora donosili su vodu, a ovi unutra je preuzimali tako da nijesu mogli vidjeti jedni druge.

Svetozar Janković

Privatna arhiva

Na dnu rupe nalazila se drvena baraka u kojoj nikad nije bilo manje od sto robijaša, a ni više od 135 kako je zapisao Milinko Stojanović.

Robijašima je sve bilo ograničeno, samo su oblici psihofizičke torture bili neograničeni. Nijesu se birala sredstva da ih uvrijede, ponize i zlostavljaju.

U Petrovoj rupi izolovani su oni koji su imali čvrst stav i nije ih bilo lako slomiti. Niz klimave, nesigurne stepenice, u rupu se između ostalih spustila crnogorska i jugoslovenska elita: Petar Komnenić, predsjednik SCG Božo Ljumović i potpredsjednik Vlade CG, ministri Radivoje Vukićević, Nikola Pavić i Vuk Tmušić, narodni heroj, pukovnik Savo Stanojević, univerzitetski profesor Mirko Marković, generali Đoko Mirašević, dobitnik 20 domaćih i stranih odlikovanja, Veljko Žižić i Branko Kađa Petričević, pukovnici, braća Milutin i Vlado Dapčević, Dukljan Vukotić, Stefan Mitrović, Savo Vukčević, Vlado Lakić, Jagoš Žarić, legendarni komandant Prve proleterske brigade, Ljubo Vušović, španski borci Marko Spahić i Milovan Ćetković i desetine drugih čija imena ne možemo navesti zbog ograničenog prostora. Mogli su upravljati bilo kojom državom i komandovati bilo kojom vojskom. Najveći broj vojnih rukovodilaca završio je vojne akademije u Moskvi Frunze ili Vorošlov.

Dragocjena svjedočanstva o tom najsurovijem mučilištu u Evropi, naravno u miru, dali su Radivoje Vukićević i profesor Mirko Marković, a objavio ih je Milinko Stojanović u knjizi Goli otok – anatomija zločina. Često je staza, po njihovim kazivanjima, od rupe do kamenoloma bila crvena od krvi. Što su robijaši imali veće zasluge u ratu i položaj i ugled u društvu, ponižavanje i batine su bile veće. Dešavalo se često da robijaši ujutru prije doručka operu krv kako im se bi miješala sa hranom. Golootočka krvava drama doživjela je kulminaciju u zloglasnoj Petrovoj rupi, koju su zatvorske vlasti zatrpale želeći da zametnu zločinački trag. Robijaši Petrove rupe imali su toliko odlikovanja da su je njima mogli popločati, ali je nijesu popločali, već su je natopili krvlju. Čitavi Goli otok natopljen je krvlju robijaša i posijan njihovim kostima. Nijesu im dozvolili ni dostojanstvenu sahranu jer im se ni groba ne zna. Bacali su ih u more, sahranjivali po otoku i na kopnu. Goli otok je odavno zatvoren. Petrova rupa je odavno zatrpana. Javnost laička i akademska uglavnom ćuti. Golootočke žrtve i dalje čekaju pravdu. Do kada?