Šta će nam Istok kad nam je novčanik na Zapadu

Piše: Slobodan Samardžija

Kojem po prirodnom stanju, istorijskim, društvenim, religijskim, geografskim, demografskim i svim drugim parametrima, a kojem po onome što predstoji globalnoj zajednici, pa i nama na Balkanu, u ne tako dalekoj budućnosti.

U poslednje vrijeme mnogi u Srbiji se pitaju: šta će nam Evropska unija kad imamo Rusiju i Kinu? I obratno: šta će nam Istok kad nam je novčanik na Zapadu? Takođe, nije baš sasvim jasno šta je to što nas toliko privlači zajedništvu s onima, bližim ili daljim, s kojima smo u više navrata ratovali do istrebljenja? Našeg. Na kraju, s onima koji su nam, samo u 20. vijeku, do temelja uništili dvije domovine: Kraljevinu Jugoslaviju i njenu naslednicu, Socijalističku Federativnu Republiku. I na tome se, do danas, nisu zaustavili…

Naravno, komšije su komšije, a sve preko plota ljepše je i slađe. Uostalom, nekada smo i mi nekome služili kao uzor. Dakle, šta tjera današnje generacije da s vidnim nepovjerenjem, pa i nipodaštavanjem, gledaju na ono što su njihovi roditelji dosegli kroz protekle decenije, u koji dio svijeta su ih udjenuli?

Odgovor i nije tako teško odgonetnuti. U eri elektronskih medija, propagande, interneta… čini nam se da o svemu znamo dovoljno. Znamo tačno kako se živi kod nas, a kako negdje tamo daleko na Zapadu. Povremeni odlasci u inostranstvo čine nam se kao da smo na trenutak došli na prag raja, iako nam poznanici koji tamo već uveliko opstaju vrlo precizno savjetuju u koje djelove velikih gradova nije pametno zalaziti, posebno noću.

Dilema s početka teksta čini se na neki način besmislenom i nametnutom. Mi jesmo, prevashodno, evropski narod. Ali danas cio svijet može svakome od nas da stane na dlan. Dijeliti ga na različite cjeline je besmisleno. Još pogubnije je uvlačiti se u sopstvenu ljušturu i zazirati od svega što nije naše, ili što nam djeluje nepoznato.

Iako smo Evropljani (mada istoričari ukazuju na to da smo, prevashodno, evroazijati) i te kako smo spremni da kupujemo proizvode iz svih krajeva svijeta, ne zadirući u ideološku komponentu njihovog nastanka. Biramo kvalitet, cijenu, najnovije modele. A tu Evropa, odavno nije na prvom mjestu. Amerika još manje. Ipak, mi bismo radije da živimo tu gdje se troši, nego tamo gdje se stvara.

Slobodan Samardžija

politika.rs

Ono čime se, u suštini, vodimo nekada smo nazivali – ideologijom. S tim što je ista do danas ostala učaurena samo u nekim glavama. Ne postoje ni kapitalizam, ni socijalizam, ni komunizam. Živimo u vremenu u kojem je jedina prihvatljiva ideologija – lični interes. Tuđi su nam strani. Kada na ulici vidimo razjarene demonstrante ne pitamo se šta traže, nego koliko je to što traže saglasno s našim trenutnim ličnim potrebama.

Pretvorili smo se u bundžije. Ali ne tamo gdje bi to moglo da nas košta, nego onako neuočljivo, kada smo skriveni u masi, ili negdje uz kaficu. I uglavnom se ne pitamo šta hoćemo. Znamo samo šta nećemo, i za to pronalazimo najnemogućije razloge i izgovore. Lakše je "istresti se" među poznanicima i istomišljenicima nego javno nešto suvislo predložiti. Kao da čekamo da neko drugi (briselska birokratija) uradi to za nas. Još kad se nađemo pred kordonom…

Bježimo u zemlje od kojih smo se učili korupciji i to znanje dobro usvojili. Divimo se Amerikancima, kojima trećina godišnjeg budžeta odlazi nepoznatim kanalima u privatne džepove. Jer i tamo je državna služba ključ za zajedničku kasu. U Evropskoj uniji još je gore. Ali sve to nam se čini podnošljivijim nego da gledamo druga ili drugaricu iz školske klupe kako vozi skupa kola kakva sami sebi ne možemo, ili nismo sposobni, da priuštimo.

I, što je najporaznije, tražimo od drugih da riješe naše sopstvene nedoumice. Klanjamo se tuđim domaćinima zapuštajući sopstvena imanja… i sve to nazivamo borbom za demokratiju. Spremni smo da promijenimo jezik koji nam je ostao od predaka i ne pomišljajući da druge barem zamolimo da nam se obraćaju na našem.

I na kraju, da li ćemo, gledajući na rezultate nedavnih izbora kod našeg susjeda Mađarske, shvatiti da prvo moramo da mijenjamo sami sebe, a tek potom da bacimo pogled preko granice. S jasnim saznanjem šta hoćemo i šta možemo. Bez klanjanja tuđim bogovima i tuđem novcu. Ali za to su nam potrebni unutrašnja snaga, znanje i otvoren um.

Pomenute političke promjene kod komšija tumačimo kako nam se prohtje. Iako sa njihovim iskustvom, jednako u Varšavskom paktu kao i u NATO-u, nemamo ni jednu jedinu dodirnu tačku. Ne interesuje nas to što je sistem bivšeg premijera Viktora Orbana proistekao upravo iz demokratije, i uz obilatu pomoć Evropske unije. Uostalom, kao i u drugim državama Istočnog bloka "oslobođenim" od ruskog uticaja.

Rusija neće u američki rat

Ljutimo se kad je neko u nezakonitom ponašanju vještiji od nas, a takvih primjera ima i previše. Krađa je uvijek krađa, makar deklarativno bila pod okriljem borbe za slobodu ili demokratiju. Toga je svjesna većina građana. Ali svjesni su i da to što neki kradu manje od drugih nije pitanje osjećaja za pravdu, nego jednostavna činjenica da se "onima" ukazala bolja prilika.

Otuda i toliko nepovjerenje u političare i stranke, bez obzira na to kojoj ideološkoj opciji pripadali. Uostalom, svako od nas poznaje barem nekoga ko se u vremenu tzv. tranzicije "dobro snašao". Takvi su sada najgrlatiji protivnici prošlosti i u prvim redovima su borbe za "bolje i pravednije društvo". Ne zato što su shvatili šta je život, već da bi sopstvenu prošlost uklonili sa dnevnog reda aktuelnih socijalnih pokreta. Potražite ih po ekskluzivnim djelovima našeg grada. Nećete mnogo lutati.

No vratimo se lažnoj dilemi – Istok ili Zapad. Bez sopstvene pameti, pa i žrtvovanja, nigdje nam neće valjati. Nijesmo ništa drugačiji od ostalih. Možda smo malo tvrdoglaviji što, prirodno, dovodi u sumnju naše evropsko porijeklo. Ali mi smo se zapatili ovde, na Balkanu, stvorili sopstvenu civilizaciju, kulturu, međusobne odnose… Da nijesmo takvi ne bismo mnogima širom planete i danas služili kao pozitivan primjer. Tu, naravno, ne mislim na već pomenute "tranzicijske pobjednike". Jednako naše kao i tuđe.

politika.rs

(Autor je novinar "Politike" u penziji)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"