Tramp i revolucionarni osjećaj za vrijeme

Piše: Ivan Krastev

To važi za ruskog predsjednika Vladimira Putina i Redžepa Tajipa Erdogana, predsjednika Turske. Važi i za Si Đinpinga, iako Kina nikada nije ni bila demokratija. Uskoro će sve oči biti uprte u američkog predsjednika Donalda Trampa. Hoće li uspjeti da postigne ustavno nemogući podvig i kandiduje se za treći mandat? Da li je to što postaje ratni predsjednik uvod u produženi ostanak na vlasti?

Demokratska politika prešla je na drugačiji vremenski režim. Prošlost i sadašnjost su se nekako urušile jedna u drugu. Najneobičnija stvar kod sadašnjeg američkog predsjednika je to što se ponaša kao da je sam sebi i otac i sin. Dok je Putin planirao rat u Ukrajini u "tajnim konsultacijama" sa svojim davno preminulim prethodnicima, Petrom Velikim i Katarinom Velikom, a Erdoganove odluke se oblikovale u sjenci Ataturka, osnivača moderne Turske, Tramp pominje nekadašnje američke predsjednike samo da bi istakao da je veći od svih njih. Njegovu ravnodušnost prema mrtvima nadmašuje jedino ravnodušnost prema onima koji još nisu rođeni.

Možda Tramp vjeruje da je beskorisno oslanjati se na mudrost prošlih generacija, ili se možda priklanja apokaliptičnom scenariju svojih saputnika iz Silicijumske doline? Rezultat je isti. Predsjednikova praksa da svoje ime ističe na zgradama i institucijama dokaz je da se on sprema da održi posmrtni govor na sopstvenoj sahrani.

Ivan Krastev

Po pravilu, revolucije ne mijenjaju samo strukturu moći. One takođe mijenjaju naše poimanje vremena. Francuska revolucija uvela je novi kalendar. Ruska revolucija obećavala je da će budućnost preurediti prošlost. Ali suština trampovske revolucije je nešto još čudnije: implozija samog vremena. Tramp ne pokazuje interesovanje ni za šta što se dogodilo prije njega i ne brine o tome šta će se desiti poslije njega. Ponaša se kao da će istorija naglo stati kada on siđe sa scene. To nam pomaže da razumijemo njegovo uvjerenje da svi ratovi treba da traju nekoliko nedjelja, ako ne i nekoliko dana.

Trampov koncept vremena je u samom središtu njegovog političkog ponašanja. On je predsjednik koji ne razmišlja iz perspektive dugoročnih strategija, već prije u ritmu zadatih rokova. Tramp je kao reditelj koji ne snima filmove, već samo trejlere za filmove koji nikada neće biti snimljeni. Njega zapravo ne zanima ishod rata između Rusije i Ukrajine. Njemu je važno kada će se on završiti. On proizvodi istoriju kao zaduženi biznismen koji pregovara sa svojim povjeriocima.

Njegov revolucionarni osjećaj za vrijeme, u odsustvu bilo kakvog revolucionarnog projekta, izvor je njegove snage i slabosti. On vješto koristi rastući globalni osećaj hitnosti. Egzistencijalna anksioznost o tome da "nema vremena" potiskuje pitanje "vremena za šta". Njegova spremnost da napadne Iran odvojena je od bilo kakvog osjećaja odgovornosti za budućnost te zemlje.

Suština ove radikalno nove vremenske ontologije je tvrdnja da ništa što on radi nije predviđeno da traje. Tramp nudi dogovore koje drugi ne mogu ni da odbiju ni da prihvate. Da li Kremlj treba da sklopi dogovor sa njim samo zato što on nudi nešto što nijedan drugi američki predsjednik ne bi? Ili bi trebalo da strepi zato što će tako dobar dogovor vjerovatno ubrzo nestati sa pregovaračkog stola? Da li Ukrajina treba da vjeruje njegovim garancijama ako ih on sam podučava da nikome ne treba vjerovati? Da li Kina treba da pregovara sa Trampom ili da sačeka da on ode? Može li Evropa da izbjegne zamku njegovog revolucionarnog shvatanja vremena?

Sažimanje prošlosti i sadašnjosti u životnom vijeku jednog jedinog lidera predstavlja Trampov neobičan doprinos savremenoj politici. Njegov trenutak određen je činjenicom da se i naše razumijevanje prošlosti i naši snovi o budućnosti dramatično mijenjaju. Kada je Lenjin umro boljševici su mumificirali njegovo tijelo i položili ga u mauzolej na Crvenom trgu objašnjavajući svijetu da će, iako je veliki vođa otišao, on živjeti zauvijek. Želja za vječnim životom nije neobična kod političkih lidera. Ono što je novo kod Trampa je njegova sposobnost da nas navede da povjerujemo da će on uvijek biti tu.

Financial Times, prevela Luna Đorđević

peščanik.net

(Autor je politolog)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"