Vrline i propast globalizacije

Piše: Branko Milanović

Kosmopolitizam je neoliberalna ideja iz vremena Kolokvijuma Valtera Lippmana 30-ih godina u Parizu i rane faze društva Mont Pelerin, kao što je lijepo opisano u knjizi Kvina Slobodiana Globalisti: kraj imperije i rađanje neoliberalizma. Kosmopolitizam podrazumijeva da je analitički posmatrano svaki pojedinac na zemaljskoj kugli jednako važan i jednako sposoban za ekonomsko napredovanje, ako mu se osiguraju optimalni ekonomski uslovi, kao što su nepovredivost privatne imovine, sloboda trgovanja, niski porezi i „prihvatljivo sprovođenje zakona“. Besmrtnim riječima Adama Smita, nije potrebno gotovo ništa više da se u ljudima probudi svima nama svojstvena želja da „poboljšamo sopstveni život“ i da svijet dostigne nezapamćene nivoe prosperiteta. Kosmopolitizam i internacionalizam su političke ideje na kojima je izgrađen neoliberalni svijet u kom se od nacionalnih vlada očekuje da se povuku na marginu i daju pojedincima slobodu da slijede lične interese. To je, u idealnom slučaju, svijet male ili gotovo nevidljive državne uprave. Neoliberalnim jezikom rečeno, „imperijum“, to jest, zastave, himne, jezike i ostale oznake nacionalne pripadnosti treba prepustiti političarima (i biračima, ako žele da glasaju), da bi stvarni svijet „dominijuma“ opstao kao svijet slobodnog kretanja robe, kapitala, tehnologija, pa čak i ljudi. Da bi kosmopolitizam proizveo globalno bogatstvo i prosperitet potrebna je konkurencija. Ne samo da se ljudima mora dopustiti da se nadmeću jedni s drugima (ili jedni protiv drugih), bez obaziranja na nacionalne granice, nego ih treba stimulisati da se takmiče i tako što će pokazivati sva ona dobra koja bi mogla biti njihova, uz društveno odobravanje koje slijedi ako u tom takmičenju pobijede.

 Branko Milanović

Arhiva

Konkurencija je osigurala globalni rast: od 1980. do 2020-21. prosečan svetski BDP po glavi stanovnika više se nego udvostručio, sa 7.700 dolara (u međunarodnim ili PPP dolarima 2005) u trenutku pada Berlinskog zida na gotovo 17.000 dolara na početku pandemije kovida. To je prosječna svjetska godišnja stopa rasta od 2,1 odsto po glavi stanovnika. (To se dogodilo uprkos rastu svjetske populacije sa 4,4 milijarde 1980. na 8 milijardi danas.) Više nego udvostručen dohodak po glavi stanovnika u kombinaciji s gotovo udvostručenom svjetskom populacijom znači da se u eri neoliberalne globalizacije ukupna količina dobara i usluga proizvedenih u svijetu učetvorostručila. Ali ta „anonimizovana“ stopa rasta, dostignuta uglavnom zahvaljujući visokim stopama rasta azijskih zemalja, a posebno Kine, nije bila od koristi neoliberalima u bogatim zemljama na terenu unutrašnje politike. Pokazalo se da je na domaćem terenu globalna stopa rasta od 2,5 odsto manje važna od podatka da je u Sjedinjenim Državama i većini bogatih zapadnih zemalja za većinu stanovništva realna stopa rasta (prilagođena za inflaciju) bila oko 1 odsto godišnje, dok su prihodi bogatih rasli dva do tri puta brže. Štaviše, neoliberalni period (koji počinje mandatom predsjednika Ronalda Regana) bio je veoma naklonjen bogatima, ne samo utoliko što su njihovi prihodi rasli brže od prihoda srednje klase i siromašnih, nego i zato što je doveo do opšteg usporavanja rasta u odnosu na prethodni period. Zapravo, u svakoj tački raspodjele dohotka u Sjedinjenim Državama, osim na samom vrhu, rast u neoliberalnoj eri je bio slabiji nego tokom prethodne decenije i po. Svijet je bar neko vrijeme izgledao kao da je postao jedno, podijeljen ne granicama nacionalnih država, rase ili pola, već razlikama u sposobnostima, vještinama i radu. Nikada ostvareni ideal neoliberalne globalizacije je svet bez granica, ispunjen pojedincima predanim nadmetanju, čije su ambicije dodatno stimulisane mogućnošću da komuniciraju s bilo kojim delom sveta i otkriju šta potencijalni konkurenti spremaju i kako to da preduprijede. Te dvije odlike – kosmopolitizam i konkurencija – atraktivne po sebi, dovele su do sloma neoliberalne globalizacije.

Za čiji račun treba napasti Rusiju

Kosmopolitizam se razbio o nacionalne političke granice. Višak konkurencije stvorio je svijet pohlepe, amoralnosti i komercijalizacije svih čovjekovih aktivnosti, čak i onih koje su nekada smatrane za najprivatnije. U osnovi je zaprijetio da će porodicu učiniti suvišnom. Pobjednici neoliberalne globalizacije u bogatim zemljama, inspirisani kosmopolitizmom koji su smatrali vrlinom (što ih je oslobodilo otrovnog nacionalizma), brzo su zaključili ne samo da blagostanje njihovih manje uspješnih sunarodnika nema ništa veći značaj od blagostanja bilo kog stranca, nego i da njihova neuspješnost u tom otvorenom nadmetanju ukazuje na neki ljudski ili moralni nedostatak. Biti ekonomski uspješan znači biti čestit čovjek ili, kao što je rekao Deng Sjaoping, čiji se uspon na vlast gotovo savršeno poklapa sa usponom Margaret Tačer i Ronalda Regana, „veličanstveno je biti bogat“. Međutim, politički sistem je organizovan i funkcioniše u granicama nacionalnih država. Manje uspješni sunarodnici su se osjećali zanemareno i odbačeno. Nije im se dopadalo kako ih tretiraju. Spremnost i želju bogatih da ulažu u daleke zemlje doživjeli su kao okrutnost prema domaćim radnicima.

Obećanja otvaranja novih radnih mjesta koja će zamijeniti ona ugašena jeftinijim uvozom ili onlajn radom u inostranstvu teško su se ostvarivala. Nastalo nezadovoljstvo izazvalo je političke turbulencije u najbogatijim demokratijama. Globalna (ili tačnije zapadna) finansijska kriza 2007- 08. učinila je da sve ono što se pre toga samo naslućivalo ili se nije činilo politički relevantnim postane više nego očigledno i jasno. Bogati nimalo ne mare za one koji su ostali u prašini, a kada je račun za krizu stigao na naplatu, pobrinuli su se da ga plati neko drugi. Nezadovoljnici koji su u prošlosti mogli da biraju između ekstremne ljevice i ekstremne desnice, kao u doba Velike depresije 30-ih godina, danas imaju mnogo skromniji izbor. Ljevičarske partije su uglavnom već diskreditovane neuspjehom „stvarno postojećeg socijalizma“ ili zato što su zbog politika trećeg puta viđene kao saučesnici stranaka desnog centra u promovisanju neoliberalne globalizacije koja je razočarala radničku i srednju klasu na zapadu. I zaista, vrhunac neoliberalne globalizacije poklapa se s vladavinom formalno ljevičarskih vlada Bila Klintona u Sjedinjenim Državama, Tonija Blera u Velikoj Britaniji i Fransoe Miterana u Francuskoj.

Razočarane mase su se okrenule desničarskim strankama koje su ponudile nacionalnu solidarnost, ukidanje jednakog tretmana domaćeg stanovništva i doseljenika, zaustavljanje migracije, pa u trenucima najvećeg poleta čak i povratak radnih mjesta na krilima nove industrijalizacije. Zato je neoliberalnu globalizaciju u međunarodnim odnosima sve više potiskivao neo-merkantilizam koji pribjegava ekonomskoj prinudi, konfiskovanju strane imovine, zabranama uvoza i neuobičajenim carinskim politikama, ne bi li tako smanjio ili bar kontrolisao slobodan priliv robe i usluga. Najlakše je bilo zaustaviti slobodan protok radne snage jer je popularnost takve politike bila neznatna čak i na vrhuncu neoliberalne globalizacije. Konkurencija koja ne poznaje granice i vremenske zone – kao drugi dio neoliberalne jednačine – uspjela je da zahvaljujući tehničkim inovacijama stvori svijet u kom su naši domovi, automobili i kućni poslovi, od kuvanja do brige o starima ili čuvanja beba i kućnih ljubimaca, „prepušteni“ upravo onim ljudima koji ostali bez stalnog zaposlenja i tako postali dio klase nezadovoljnika. Želja za „veličinom“, to jest bogatstvom, izbrisala je moralne norme koje su društva i porodice držale na okupu.

Ta percipirana amoralnost doprinijela je daljem snaženju antisistemskih desničarskih stranaka. One su ojačale ne samo obećavanjem povratka izgubljenih radnih mjesta, već i obećanjima povratka samopoštovanja, povratka tradicionalnim vrednostima – onima koje su vjerovatno bile više tradicionalne nego stvarne čak i na svom vrhuncu. Kao u grčkoj tragediji, one odlike koje je neoliberalna globalizacija slavila i koje su joj donijele višedecenijski uspjeh donijele su i njen neizbježni pad usled unutrašnjih političkih turbulencija, odustajanja od kosmopolitizma i podizanja zaštitnih barijera za uvoz robe i ljudi. Najkraće rečeno, neoliberalizam je zamijenjen merkantilizmom i zasad neuspješnim pokušajima povratka u neki tradicionalniji svijet.

peščanik.net

(Autor je ekonomista)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"