(AUDIO) Jelena Milatović u emisiji "Đir": Teško je govoriti o radu u koji uložiš toliko vremena

Ovaj tekst predstavlja transkript radijske emisije čija je proizvodnja podržana sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija koja raspodjeljuje Agencija za audio-vizuelne medijske usluge.

Prostori u kojima živimo mijenjaju se zajedno s nama. Hodnici postaju skladišta, ateljei nestaju, predmeti ostaju iza nekih drugih života. Upravo takve promjene zanimaju Jelenu Milatović, koja kroz crteže velikih formata bilježi svakodnevicu i ono što od nje ostaje. Njeni radovi nijesu samo prikazi prostora već i pokušaji da se sačuva njihova atmosfera, zabilježi prolaznost vremena i ono što nije uvijek vidljivo na prvi pogled.

Mlada umjetnica rođena je u Moskvi, odrasla i školovala se na Cetinju, a osnovne i master studije slikarstva završila je na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu. Njen umjetnički put obilježili su postepeno udaljavanje od klasičnog slikarstva, istraživanje crteža velikih formata i interesovanje za prostore koji čuvaju tragove svakodnevnog života. Iako izlaže u više evropskih gradova, Milatović smatra da mladi umjetnici u Crnoj Gori imaju znatno manje prilika da predstave svoj rad nego u Beogradu.

– U Beogradu svakako ima više dešavanja. Ja, na primjer, ne mogu da nađem nijedan konkurs za izlaganje u Crnoj Gori. To jest, vidim neke, ali ne sviđa mi se ili galerija ili nešto drugo. Svakako ima dosta manje prilika u Crnoj Gori, čini mi se. Ovdje je sam grad življi i daje više dinamike i inspiracije za rad – rekla je Jelena Milatović u emisiji "Đir" radija D+, koju vodi Iva Nešić.

• Kada pomisliš na našu srednju likovnu školu na Cetinju, šta ti prvo padne na pamet?

– Prvo mi je pao na pamet kauč u slikarskom ateljeu, gdje smo sjedjeli po cijeli dan i pravili pauze od slikanja, odnosno družili se. Sjećam se i kada bi Srđa dolazio i gledao nas kako ništa ne radimo. Ali najviše pamtim druženje, Cetinje i lijep provod. Bili smo sami u tom gradu, daleko od svojih rodnih gradova. Ta samostalnost mi je među prvim stvarima koje mi padnu na pamet.

• Misliš li da je Srednja likovna škola "Petar Lubarda" dobra priprema za ono što čeka mladog umjetnika?

– Mislim da je to najbolja pripremna škola. Kada sam upisivala fakultet, bilo mi je čudno što su svi išli u pripremne škole nakon umjetničkih škola. Ja nijesam ni znala za taj koncept. Mislila sam da, kada završiš srednju likovnu školu, već si spreman za akademiju. Smatram da je to jako dobra škola i da smo mnogo toga naučili.

• Postoji li nešto što si naučila u srednjoj školi, a od čega ni danas ne možeš da se odvojiš u svom radu?

– Škola je odlična kada je riječ o tehnikama i tome kako se pravilno slika. Ali ono od čega ne mogu da se odvojim jeste atmosfera. Mislim da se u srednjoj likovnoj školi dosta radi na prikazivanju atmosfere kroz slojeve boja. To je za mene istovremeno i prednost i nedostatak.

Nedostatak je u tome što više ne želim da slikam. Taj proces mi je postao predug, kao da gubim strpljenje. Sada se bavim crtanjem baš zato što mi se čini da sam to najmanje znala u srednjoj školi. Čini mi se da kroz crtež, upravo zbog tog nekadašnjeg neznanja, mogu više da se izrazim nego kroz slikarstvo koje sam tako dobro naučila.

• Sjećaš li se trenutka kada si prvi put osjetila da je nešto što si napravila zaista dobro?

– To sam najviše osjećala na grafici, jer mi je ta tehnika uvijek bila prijatna. Zahtijeva dosta koncentracije i preciznog rada. Tu sam se osjećala dobro i bila zadovoljna onim što radim. Profesor je slao naše radove na konkurse, pa je i to bila neka potvrda, kada dobiješ nagradu. Tada sam imala osjećaj da je moj rad primijećen.

I u slikarstvu sam se tako osjećala. Bio mi je zanimljiv sam proces učenja. Uvijek mi se sviđalo kako slike izgledaju kada se završe, ne samo moje nego i radovi ostalih iz odjeljenja. Bilo mi je zanimljivo da pratim kako se kroz taj proces stiže do završene slike.

• Kako si doživjela prelazak iz srednje škole na Fakultet likovnih umjetnosti u Beogradu?

– Prve dvije godine akademije bile su mi slične srednjoj školi. Prva godina bila je posvećena crtanju, a druga slikanju. Meni se to nije baš sviđalo, jer cijelu godinu radiš jednu tehniku, a u međuvremenu zaboravljaš drugu. Kada je počela druga godina i kada smo se vratili slikanju, primijetila sam da sam malo nazadovala. Imala sam osjećaj da sam bolje slikala u srednjoj školi.

To mi je u početku teško palo. Radili smo i na ogromnim formatima, nekada većim od nas samih. Jedna slika se radila i po dvije nedjelje, a na kraju su se radovi ocjenjivali.

Treća i četvrta godina trebalo je da budu posvećene samostalnom stvaranju i razvijanju sopstvenog izraza. Međutim, kada sam bila na trećoj godini, počela je korona. Nijesam ni stigla da shvatim šta se dešava, niti sam bila dovoljno upoznata sa tim konceptom samostalnog umjetničkog rada. Pokušavali smo da imamo predavanja onlajn, a kada smo se vratili, već je bila četvrta godina. Taman nešto shvatiš o tome šta želiš da radiš, a fakultet se završava.

• Posljednjih godina gotovo potpuno si se okrenula crtežu. Šta ti je on pružio što nijesi mogla da dobiješ kroz slikarstvo?

– Mnogo sam se opterećivala teksturom slike, jer sam željela da sakrijem teksturu platna. Onda sam se u tome nekako gubila, a i boja je prestala da me inspiriše. Crtež sam radila uporedo sa slikanjem na posljednjoj godini fakulteta, pa sam se sjetila da mogu da nastavim ono što sam tada započela.

Sviđa mi se što je crtež crno-bijeli, jer na taj način mogu jače da prikažem atmosferu koju osjećam. Može da se predstavi veća drama. Važan mi je i veliki format, a postoje i tehnički i finansijski razlozi zbog kojih mi više odgovara.

Sviđa mi se sam proces rada, jer se ne svodi na to da sjedim i crtam ili slikam, već se krećem po prostoru dok radim.

• Zašto si počela da radiš crteže tako velikih formata, koji su prilično neuobičajeni za tu tehniku?

– Sve je počelo od malog bloka koji sam nosila sa sobom i u kojem sam bilježila svakodnevicu. On je imao funkciju dnevnika. Profesor na akademiji vidio je te male crteže i predložio mi da pokušam da ih radim na ogromnim formatima.

Probala sam i to mi je prijalo. Mogla sam da prikažem više detalja, da više zabilježim. Veliki format mi omogućava da napravim memoriju prostora. Funkcija dnevnika ostala je ista, samo što je sada sve veliko, pa mogu više da se uživim u crtež kada ga gledam.

Ti prostori su uglavnom već dio prošlosti. Kako vrijeme prolazi, oni se mijenjaju i zato mi je važno da ih sačuvam.

• Tvoji radovi često prikazuju obične predmete i prizore svakodnevice. Kako pronalaziš inspiraciju u nečemu što drugi možda ne bi ni primijetili?

– Ne znam, jednostavno mi nešto bude zanimljivo i to je to. Ne umijem baš da objasnim zašto me neki prizor privuče.

Na jednom od radova prikazala si hodnik koji je tokom korone služio kao improvizovani atelje. Šta se dešavalo sa tim prostorom?

– Imam dva rada iz tog hodnika, nastala u razmaku od nekoliko godina. Prvi prikazuje atelje. Na njemu se vide platna i štafelaj. Drugi je nastao četiri ili pet godina kasnije, kada je taj prostor postao nešto poput skladišta stvari. Hodnik se napunio, bio je pretrpan životom.

• Koliko dugo radiš na jednom crtežu?

– Treba vremena da se oko odmori od crteža. Zato se dešava da po nekoliko dana uopšte ne dotaknem rad, jer ne znam šta da radim s njim, a onda za dva dana uradim više od pola.

Kada dijelim atelje sa nekim, može izgledati kao da ništa ne radim. Onda se ta osoba vrati i vidi da je pola rada završeno. Jednostavno se u nekom trenutku ubrzam i uradim mnogo za kratko vrijeme.

Mogu za dvije nedjelje da završim crtež veličine metar i po sa dva metra, ali to obično traje duže, nekada i po dva mjeseca. Dešava se da dođem, dva sata nešto nacrtam, pa onda samo gledam.

• U tvojim radovima često nema ljudi, ali se njihovo prisustvo osjeća. Kada si počela da razmišljaš o prostoru na takav način?

– Počelo je od ta dva crteža istog hodnika. Na telefonu sam vidjela fotografije tog prostora iz različitih perioda i bila mi je zanimljiva promjena koju nijesam ni primijetila dok se dešavala.

Zato mi je prostor postao interesantan za crtanje. Želim da zabilježim trenutak u kojem se neko nalazi i kako se to kasnije mijenja.

Uvijek me je zanimalo, kada se preselim u novi stan, kako je on izgledao ranije i ko je u njemu živio. Nikada to nijesam mogla da saznam. Možda otuda i potreba da bilježim sadašnjost.

• Kako funkcioniše tvoj umjetnički život u Beogradu i koliko imaš prilika za izlaganje?

– Pratim galerije koje me interesuju i njihove konkurse, pa se prijavljujem. Ako prođem na konkursu, onda se dogovaramo o terminu i organizujemo izložbu. Tako to uglavnom funkcioniše.

U Beogradu svakako ima više dešavanja. Čini mi se da je u Crnoj Gori mnogo manje prilika za izlaganje. Ovdje je grad življi, ima više dinamike i inspiracije za rad.

• Koliko ti je važna saradnja sa kustosima koji razumiju tvoj rad?

– Mislim da je dosta važna. Uglavnom sam imala dobru saradnju sa kustosima. Oni mi olakšavaju i razgovor o radu, što mi je posebno značajno. Na neki način preuzimaju dio te tenzije koju osjećam kada treba da govorim o onome što sam napravila. Zato veoma cijenim kustose.

• Šta bi kao mlada umjetnica najviše promijenila na našoj savremenoj umjetničkoj sceni?

– Voljela bih da institucije budu slobodnije prema savremenijoj umjetnosti. Mnogo volim da gledam instalacije. Kada sam bila u galerijama u inostranstvu, inspirisalo me je to što umjetnost nije samo slika, crtež ili skulptura, nego može biti bilo šta.

Nedostaje mi ta sloboda izražavanja na bilo koji način. Možda bi trebalo da bude više slobode.

• Šta bi poručila mladim slikarima koji tek traže svoj umjetnički izraz?

– Da rade sve što im pada na pamet i da ne budu blokirani idejom da moraju da naprave neku konkretnu seriju radova. Mogu da rade bilo šta, u bilo kojoj tehnici, jer su umjetnici, i niko ne treba da utiče na to, ni akademija ni publika.

Čini mi se da se na akademijama dosta insistira na tome da imaš određenu seriju radova i prepoznatljiv stil. Ali ne treba se plašiti da uradiš nešto potpuno drugačije samo zato što to ne liči na tvoje prethodne radove.