Đilasovi članci – između vlasti i disidenstva (7): Nastavio još oštrije da piše

Decembar 1953. godine za Đilasa predstavlja ne samo mjesec u kome je donio odluku o definitivnom razlazu sa politikom Drugog plenuma, već i period kada je očigledno postao krajnje svjestan da njegovi stavovi ne nailaze na odobravanje u vrhu Partije, a pisanje vodi u direktan sukob sa ostatkom rukovodstva, prije svega sa samim Titom, što je neizbježno moralo imati za posljedicu smjenjivanje sa svih partijskih i državnih funkcija, pa i politički i društveni ostrakizam. I pored toga što je sve više osjećao izolovanost i diskretna, ali i otvorena pokazivanja neslaganja od ljudi iz najužeg vođstva, Đilas je nastavio još oštrije i češće da piše.

Dana 20. decembra 1953, u ''Borbi'' je izašao Đilasov članak "Opšte i posebno", čija je tema obrađivala problem odnosa posebnih (partikularnih, ličnih) i opštih (društvenih, državnih) političkih interesa i njihovo poistovećivanje kao vid političke zloupotrebe. U tom smislu članak je dopunjavao sličan problem postavljen jednim dijelom u članku "Za sve?", izašlog mjesec dana ranije.

Đilas je ovog puta bio konkretniji i jasniji. Tako, kao suštinski moto članka, postavlja pitanje: "Da li interes neke partije ili grupe, ili vođa, jeste i mora uvijek biti istovjetan interesima naroda, društva i kada dolazi, ili može doći – bar u našim uslovima – do raskoraka i sukoba između njih?" Odgovor je po Đilasu isto tako jasan i nedvosmislen: "Danas nikakva partija ili grupa, a čak ni sama klasa, ne može da bude isključivi izraz objektivnih potreba čitavog društva, ne može da prisvoji isključivo pravo da 'upravlja' kretanjem proizvodnih snaga a da ove i ono što je najvažnije u njima – ljude – ne ukoči i porobi. I to iz prostog razloga što u uslovima društvene svojine svako jačanje uloge ma kog političkog pokreta, svejedno jednog jedinog ili više njih, ne može a da ne vodi tom kočenju i porobljavanju. Slabljenje te uloge, slabljenje monopolizma političkih pokreta nad životom društva – to je zahtjev vremena, pogotovu kod nas, u socijalizmu." Po nekim autorima, ovakvi Đilasovi stavovi ideološki su bili potpuno suprotstavljeni socijalizmu i socijalističkoj političkoj doktrini, dok su se istovremeno u velikoj mjeri približili ideologiji građanskog liberalizma.

Đilasovi članci – između vlasti i disidenstva (6): Sukob mu psihološki teško padao

Aktuelni uslovi i stepen razvoja socijalističkih društvenih odnosa, kako napominje Đilas, više ne dopuštaju političku i ideološku monopolizaciju. Samim tim, oni (grupe, ustanove ili pojedinci) koji se tome odupiru idu protiv objektivnih procesa razvoja socijalističke demokratije. Rješenje je aktivna borba protiv takvih pojava, a Đilas je vidi u "još više demokratije, još više slobodnih diskusija, još slobodnijih izbora društvenih, državnih i privrednih organa, još dosljednijeg pridržavanja zakona. Tada one preživjele i nazadne snage koje ne mogu da se oslobode utiska da su one – bilo zbog njihovih ideja ili momentalne uloge u društvu – sama društvena stvarnost, jedini 'zakoniti' zastupnik društva, mogu biti potiskivane i potisnute u demokratiji". Međutim, Đilas kao alternativni okvir političke borbe ne nudi višepartizam ili bilo koji drugi oblik organizovanog pluralizma. Po njemu politička borba se odvija na tlu socijalizma i ne misli se "ni na kakve programske grupe, struje i sl., jer bi to u stvari vraćalo nazad – u politički monopolizam ove ili one vrste", već na što slobodnije kretanje – od situacije do situacije, od pitanja do pitanja.[...]

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)